Mjesec hrvatskoga jezika (21. veljače - 17. ožujka)

Marito Mihovil Letica

Prije nekoliko dana počeo je Mjesec hrvatskoga jezika, popularno-znanstvena manifestacija koja obuhvaća niz događanja i sadržava bogat program. Trajat će od 21. veljače, Međunarodnoga dana materinskoga jezika, do 17. ožujka, kojega je nadnevka 1967. godine objelodanjena glasovita “Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika”. Dotična je “Deklaracija” sastavljena u Matici hrvatskoj, a ubrzo ju je prihvatila većina hrvatskih kulturnih i znanstvenih ustanova te ju je potpisao veći broj javnih i kulturnih radnika. “Deklaracijom o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika” zahtijevao se njegov ravnopravan položaj u jugoslavenskoj federaciji, što je uključivalo slobodno oblikovanje hrvatskoga jezika u skladu s hrvatskom tradicijom te njegovu punopravnost u svim područjima života. Jugoslavenske komunističke vlasti oštro su osudile “Deklaraciju”, a brojni su njezini sastavljači i potpisnici bili kažnjeni.

Potaknut činjenicom da je hrvatski jezik dana 1. srpnja 2013. postao jednim od jezika Europske unije, tadašnji Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, a danas Institut za hrvatski jezik, na inicijativu njegova ravnatelja dr. sc. Željka Jozića – pokrenuo je manifestaciju Mjesec hrvatskoga jezika, koja je zaživjela i traje više od desetljeća.

K tomu treba reći da u Mjesec hrvatskoga jezika ulazi, i datumski i sadržajno, i 22. veljače, koji se obilježava kao Dan Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu, u spomen na dan kada je 1483. otisnuta prva hrvatska knjiga: “Misal po zakonu rimskoga dvora”. U vezi s time važno je istaknuti da je Hrvatski sabor 2019. proglasio nadnevak 22. veljače Danom hrvatske glagoljice i glagoljaštva, opet na inicijativu Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje. Tako je na razinu trajnoga spomena i godišnjega obilježavanja uzdignut dan 22. veljače 1483., kada je tiskan “Misal”. Tiskara se nalazila, kako se pouzdano smatra, u ličkome mjestu Kosinju. S obzirom na to da je dotična knjiga tiskana prije 1500. godine, dok tiskarstvo još bijaše u povojima, ubraja se u inkunabule (lat. “incunabula”: ‘povoji, pelene’).

Jezik je jedno od najvažnijih identitetskih obilježja, a po mnogočemu sudeći i najvažnije. U praslavenskome riječ “językъ” znači i ‘jezik’ i ‘narod’, a to se stoljećima bilo zadržalo i u hrvatskome, o čemu uz ostalo svjedoči “Zapis popa Martinca”, nastao u Grobniku petnaestak godina nakon tiskanja “Misala po zakonu rimskoga dvora”. Glagoljaš Martinac pred sam je kraj 15. stoljeća, nakon tragične Krbavske bitke, glagoljicom zapisao da “Turci nalegoše na jazik hrvacki”, misleći time na hrvatski narod. Taj se Martinčev zapis nahodi u “Drugome novljanskom brevijaru”, napisanu rukom, kaligrafski, glagoljicom, na jeziku Hrvatâ odnosno, preciznije rečeno, na hrvatskoj redakciji crkvenoslavenskoga.

Tomu valja dometnuti da nije samo kod Hrvatâ i drugih Slavena narod povezan s jezikom i njime određen; prisjetimo se latinske izreke “Lingua gentem facit”, koja doslovce kaže da jezik čini narod.

Svakako je važno spomenuti da je Mjesec hrvatskoga jezika ove godine posvećen Bartolu Kašiću, kojemu je opravdano pridijeljen naslov “Otac hrvatskoga jezikoslovlja”. Godine 2025. obilježavamo njegovu 450. obljetnicu rođenja i 375. godišnjicu smrti. U tome dvostrukom jubileju isusovca Bartola Kašića već spominjani Institut za hrvatski jezik priprema za tisak Kašićev neobjavljeni prijevod djela Tome Kempenca “Nasljeduj Krista”.