Svjetski dan selilaca i putnika: U Papinu srcu izbjegli u vlastitoj zemlji
Francesca Sabatinelli; Ariana Anić - Vatikan
Njihov se broj toliko povećao da je dosegao veličinu čitavog naroda. Unutarnjih selilaca u svijetu ima 50 milijuna, ali njihova je sudbina pred očima svijeta skrivenija od bilo koje druge izbjegle osobe, i to zato što ostaju unutar državnih granica, iako su žrtve sukobā, nasilja, prirodnih katastrofa, a danas i pandemije bolesti COVID-19. Zemlje u kojima je zabilježen najveći broj preseljenih osoba iste su one koje su posljednjih godina poznate po svojim beskonačnim ratovima, a to su Jemen, Sirija, Libija i Irak.
Tim je osobama posvećen današnji, 106. svjetski dan selilaca i izbjeglica, koji traži veću pozornost prema dramatičnom, često nevidljivom stanju u kojemu žive, kako je upozorio papa Franjo u poruci za današnji dan, objavljenoj u svibnju pod naslovom „Poput Isusa Krista, prisiljeni bježati. Prihvatiti, zaštititi, promicati i integrirati prognanike“. U svakomu je od njih prisutan Isus – napisao je Papa – prisiljen, kao u Herodovo vrijeme, bježati kako bi se spasio. Na njihovim smo licima pozvani prepoznati lice Krista gladna, žedna, gola, bolesna, stranca i utamničena koji treba našu pomoć. Ako ga prepoznamo moći ćemo mu zahvaliti što smo ga mogli susresti, ljubiti i služiti mu u njima.
Te riječi potvrđuju posebnu pozornost pape Franje prema najranjivijima, što je u razgovoru za našu radijsku postaju potvrdio otac Fabio Baggio, dotajnik Dikasterija za promicanje cjelovitoga ljudskog razvoja. Izbjeglice su sigurno u srcu pape Franje, kao svi stanovnici periferija života – rekao je otac Fabio napominjući kako mu se čini da Sveti Otac nastoji istaknuti posebne ranjivosti u sadašnjem povijesnom trenutku. U tom su smislu selioci jedna od kategorija koje bi mogle ostati neprimijećene u odnosu na druge drame koje u očima odgovornih izgledaju važnije ili hitnije.
Osvrnuvši se na četiri temeljne riječi koje Papa često ponavlja: prihvatiti, zaštititi, promicati te integrirati, otac Fabio je rekao da su one uzor i vrijede za čitavi pastoral. Kada govorimo o siromašnima, bolesnima, o osamljenim osobama, o svima koji su ostali na rubu naših društava ili koje su, zbog kulture odbacivanja, ostavljene, odstranjene na periferije života, bez ikakve pomoći. Te četiri riječi, međutim, valja pretvoriti u konkretna djela – istaknuo je dotajnik Dikasterija za promicanje cjelovitoga ljudskog razvoja.
