Osobna ispovijed iz dubine srca
Andrea Tornielli
Kao što je obećao, Benedikt XVI. je konačno progovorio. Govorio je kao kršćanin. On je gotovo devedesetpetogodišnji kršćanin, koji posljednje godine svog dugog života živi sve krhkije u tijelu, slabog glasa i bistra uma, a koji se ponovno našao u središtu optužbi i prijepora. Kratak i iskren odgovor dolazi iz njegovog dubokog pogleda vjere. Ratzinger je nadahnuće za svoju osobnu i dirljivu "ispovijed" crpio iz pokorničkog čina svakodnevne mise. Na početku svake euharistijske liturgije slavljenik i vjernici ponavljaju "mea culpa" ("moj grijeh") koja završava riječima "moj preveliki grijeh". To je svijest o tome da smo grešnici i da stoga trebamo moliti za milost i oprost. "Pokornički" je stav daleko i od trijumfalizma koji Crkvu smatra zemaljskom silom, i od onog korporativnog stila koji njezin život svodi na organizaciju, strukturu i strategije. To je stav daleko od raširenog stava da uvijek osuđujemo druge i njihove mane, umjesto da se pitamo o svojima.
Joseph Ratzinger je, kao prefekt Kongregacije za nauk vjere, na početku novog tisućljeća vodio borbu protiv klerikalnih zlostavljanja. Kao Papa proglasio je vrlo stroge zakone za borbu protiv ove odvratne pošasti. Ali u svom pismu ne spominje niti tvrdi išta od toga.
Dani nakon objave münchenskog izvješća bili su mu prilika za "ispit savjesti" i osobno "razmišljanje" o tome što se dogodilo. Papa emeritus kaže da je u susretu sa zlostavljanima gledao u oči "posljedice prevelikog grijeha" te da je naučio da smo "mi sami uvučeni u ovaj preveliki grijeh kada ga zanemarimo ili kada se ne suočavamo s njim s neophodnom odlukom i odgovornošću, kao što se prečesto događalo i događa". Izražava "duboku sramotu", "veliku bol" i "iskrenu molbu za oprost" za sva zlostavljanja i pogreške, i za one koja su se dogodila za vrijeme njegova mandata u mjestima gdje je služio, u Njemačkoj i Rimu. Piše, ne prozivajući imenom, da se i sam osjeća zapitan stavom onih koji i danas podcjenjuju taj fenomen, odnosno onih koji spavaju, kao što su apostoli spavali na Maslinskoj gori, ostavljajući Isusa samog da se moli i krvlju znoji pred ponorom grijeha. Traži od "braće i sestara" da mole za njega.
Te riječi u pismu Benedikta XVI. su riječi bespomoćnog starca, koji sada osjeća da je blizu susret s onim Bogom čije je ime milosrđe. Riječi su to "poniznog radnika u vinogradu Gospodnjem", koji iskreno moli za oprost ne bježeći od konkretnosti problema i poziva cijelu Crkvu da krvavu ranu zlostavljanja osjeti kao svoju.
(Vatican News – at – bj)
