U Dokumentu kontinentalne faze Sinode glas posljednjih i „isključenih“

U Dokumentu se spominju siromašne osobe i starosjedilački narodi, obitelji, razvedeni i ponovno vjenčani te samohrani roditelji, LGBTQ osobe i žene koje se osjećaju „isključenima“. Tu su također žrtve zlostavljanja ili trgovine ljudima ili rasizma, svećenici, bivši svećenici te laici, kršćani i oni 'daleko' od Crkve, oni koji priželjkuju reformu glede svećeništva i uloge žene te oni koji se „ne osjećaju lagodno nakon liturgijskih razvoja Drugog vatikanskog koncila“. Tu su i osobe koje žive u zemljama gdje se živi mučeništvo, koje se svakodnevno suočavaju s nasiljem i sukobima, oni koji se bore protiv čarobnjaštva i tribalizma. Ukratko, tu je cijelo čovječanstvo, sa svojim ranama i strahovima, sa svojim nesavršenostima i svojim potrebama, na otprilike 45 stranica koje čine Dokument za kontinentalnu fazu.

Sinteze Crkava u cijelom svijetu

Riječ je o Dokumentu koji će služiti kao temelj rada za drugu fazu sinodskog hoda koji je papa Franjo pokrenuo u listopadu 2021. uz savjetovanje s Božjim narodom. Tijekom ove prve faze vjernici – i ne samo vjernici – svake biskupije u svakom kutku svijeta mogli su biti uključeni u proces „slušanja i razlučivanja“. A rezultati susreta, sastanaka, dijaloga i inovativnih inicijativa – osobito digitalnih Sinoda – sažeti su i poslani Glavnom tajništvu Sinode, te su sada svi skupa okupljeni u jednom dokumentu: „Dokumentu za kontinentalnu fazu“.

„Referentni okvir“

Razvijen istovremeno na dva jezika (talijanskom i engleskom), tekst – navodi Dikasterij – „namjerava omogućiti dijalog među mjesnim Crkvama te između mjesne i opće Crkve“. Nije, dakle, riječ o sintezi, ni doktrinarnom dokumentu, niti je to puka kronika mjesnih iskustava, a još manje „sociološka analiza ili putokaz s ciljevima koje treba postići“: „To je radni dokument koji nastoji iznijeti glasove Božjeg naroda, s njihovim intuicijama, njihovim pitanjima, njihovim neslaganjima“. Stručnjaci koji su se sastali u Frascatiju kako bi izradili tekst između kraja rujna i početka listopada 2022. govore o „referentnom okviru“ za mjesne Crkve i biskupske konferencije s obzirom na treću i posljednju fazu, onu univerzalnu, sa Skupštinom biskupa koja se slavi u Rimu u listopadu 2023. i ponovno 2024., kako je nedavno najavio Papa.

Nitko ne smije biti isključen

Dokument bilježi „niz napetosti“ koje je iznio sinodski hod: tu nema ničega čega bi se trebalo bojati, nego se radi o nečemu što treba artikulirati kako bi se „iskoristilo kao izvor energije, a da ne postane destruktivno“. Prvo je „slušanje kao otvorenost za prihvat, polazeći od želje za radikalnim uključivanjem“. „Nitko ne smije biti isključen“ zapravo je jedan od ključnih pojmova teksta.

Sažeci biskupskih konferencija, naime, pokazuju da su mnoge zajednice shvatile sinodalnost kao „poziv na slušanje onih koji se osjećaju izopćenima iz Crkve“. Mnogo ih je i različiti su oni koji se osjećaju „ocrnjenima, zapostavljenima, neshvaćenima“, ponajprije „žena i mladih koji ne osjećaju da su njihovi darovi i sposobnosti priznate“. Biti ozbiljno slušan stoga je bilo „transformativno“ iskustvo.

Bivši svećenici

Među onima koji traže naglašeniji dijalog i gostoljubiviji prostor jesu, primjerice, bivši svećenici koji su napustili službu kako bi se vjenčali. Dokument ističe „važnost pružanja oblika prihvata i zaštite za žene i možebitnu djecu svećenika koji nisu uspjeli u obećanju celibata, koji su inače u opasnosti od trpljenja ozbiljne nepravde i diskriminacije“.

Prihvat homoseksualnih osoba

Prihvaćanje traže osobito oni koji „iz raznih razloga osjećaju napetost između pripadnosti Crkvi i vlastitih afektivnih odnosa“. Dakle, razvedeni i ponovno vjenčani, samohrani roditelji, ljudi koji žive u poligamnom braku, LGBTQ osobe. „Ljudi traže da Crkva bude utočište za ranjene i pognute, a ne institucija za savršene”, stoji u prilogu iz SAD-a. Dok iz Lesota dolazi zahtjev za koji se traži da ga razluči sveopća Crkva: „Postoji novi fenomen u Crkvi koji je apsolutna novost u Lesotu: istospolne relacije. Ova novost predstavlja razlog za uznemirenje za katolike i za one koji to smatraju grijehom. Iznenađujuće je da ima katolika u Lesotu koji su počeli prakticirati ovakvo ponašanje i očekuju da će ih Crkva prihvatiti, kao i način na koji se ponašaju. To je problematičan izazov za Crkvu, jer se ti ljudi osjećaju isključenima“.

Zajedničke točke i razlike

Unatoč kulturološkim razlikama, postoje značajne sličnosti među različitim kontinentima u pogledu onih koji se u kršćanskom društvu i zajednici smatraju „isključenima“. S druge strane, postoji pluralizam stavova i unutar istog kontinenta ili iste zemlje. „Teme poput učenja Crkve o pobačaju, kontracepciji, ređenju žena, oženjenim svećenicima, celibatu, razvodu i prijelazu u novi brak, mogućnosti pristupanja pričesti, homoseksualnosti, ljudima LGBTQIA+, pokrenute su u svim biskupijama, kako ruralnim tako i urbanim. Pojavila su se različita stajališta i nije moguće formulirati konačan stav zajednice ni o jednom od ovih pitanja“, pišu iz Južne Afrike.

Glas siromašnih

Brojni sažeci izražavaju žaljenje i zabrinutost jer Crkva nije uvijek i posvuda uspjela „učinkovito doprijeti do siromaha s periferija i iz najudaljenijih mjesta“. Siromašnima ili jadnima ne shvaćaju se samo oni bez osnovnih sredstava za život, već i usamljeni stariji ljudi, starosjedioci, migranti, djeca s ulice, alkoholičari i ovisnici o drogama, žrtve trgovine ljudima, osobe koje su preživjele zlostavljanje, zatvorenici, skupine koje trpe diskriminaciju i nasilje na temelju rase, etničke pripadnosti, roda, seksualnosti. Njihov se glas pojavljuje mnogo puta jer o njemu pišu i drugi. A kada se pojavljuju u sažecima, ta lica i imena „zazivaju solidarnost, dijalog, pratnju i prihvat“.

Kriza zlostavljanja

Mnoge mjesne Crkve izvještavaju da se suočavaju s kulturnim kontekstom obilježenim padom vjerodostojnosti i povjerenja zbog krize zlostavljanja od strane članova klera. „To je otvorena rana koja nastavlja nanositi bol žrtvama i preživjelima, njihovim obiteljima i njihovim zajednicama“, stoji u Dokumentu, koji citira prilog iz Australije koji kaže: „Postojala je snažna žurnost prepoznati užas i prouzročeno zlo, te povećati napore za zaštitu ranjivih osoba, ispraviti štetu nanesenu moralnom autoritetu Crkve i ponovno izgraditi povjerenje“. Pažljivo i bolno promišljanje o zlu zlostavljanja navelo je mnoge sinodske skupine da traže „kulturnu promjenu“ Crkve, glede veće transparentnosti i odgovornosti.

Sudjelovanje i priznanje žena

Poziv na „obraćenje kulture“ Crkve povezan je s mogućnošću uspostave „novih praksi, struktura i običaja“. To se prije svega tiče uloge žena i njihova poziva „da u potpunosti sudjeluju u životu Crkve“. Ovo je kritična točka koja je, u različitim oblicima, prisutna u svim kulturnim kontekstima i tiče se sudjelovanja i priznavanja žena, kako laikinja tako i redovnica. Naime, sa svih kontinenata dolazi apel da se “katolkinje vrednuju prije svega kao krštene osobe i članice Božjeg naroda s jednakim dostojanstvom”. Gotovo jednoglasna je izjava da mnoge žene „osjećaju tugu jer njihov život često nije dobro shvaćen“ te da „njihov doprinos i njihove karizme nisu uvijek vrednovane“. U tom smislu indikativan je sažetak iz Svete zemlje: „U Crkvi u kojoj su gotovo svi koji odlučuju muškarci, malo je prostora u kojima se mogu čuti žene. Ipak, one čine okosnicu crkvenih zajednica, kako zato što predstavljaju većinu praktikanata tako i zato što su među najaktivnijim članovima Crkve”.

Konkretan zahtjev je za „aktivnom ulogom žena u upravljačkim strukturama crkvenih tijela, mogućnosti da žene s odgovarajućom izobrazbom propovijedaju u župi te đakonat i za žene“. O svećeničkom ređenju za žene izražena su mnogo raznolikija stajališta: neki sažeci mu se „nadaju“, drugi smatraju da je to „zatvoreno pitanje“.

Postoje dva međusobno povezana izazova s ​​kojima se Crkva mora suočiti: „Žene ostaju većina onih koji prisustvuju liturgiji i sudjeluju u aktivnostima, muškarci su manjina. Ipak, većinu uloga u donošenju odluka i vladanju drže muškarci. Jasno je da Crkva mora pronaći način da muškarce privuče aktivnijem članstvu u Crkvi i da ženama omogući potpunije sudjelovanje na svim razinama života Crkve”.

Diskriminacija osoba s invaliditetom

O slabom sudjelovanju i priznanju govore i osobe s invaliditetom: „Navedeni oblici diskriminacije – nedostatak slušanja, kršenje prava na izbor gdje i s kim živjeti, uskraćivanje sakramenata, optužbe za čarobnjaštvo, zlostavljanje – kao i drugi oblici, opisuju kulturu odbacivanja prema osobama s invaliditetom. Ovi oblici nisu nastali slučajno, ali imaju isti zajednički korijen: ideju da je život osoba s invaliditetom manje vrijedan od drugih“.

Svjedočanstva progona i mučeništva

U Dokumentu se ističe svjedočanstvo vjere življeno do mučeništva u nekim zemljama gdje se kršćani, osobito mladi, moraju suočiti s „izazovom sustavnog prisilnog obraćenja na druge vjere“. Mnogo je sinteza koje naglašavaju „nesigurnost i nasilje s kojima se moraju boriti progonjene kršćanske manjine“. Govori se o fanatizmu, masakrima ili čak – kaže Maronitska crkva – „oblicima sektaškog i etničkog huškanja“ koji su se izrodili u oružane i političke sukobe, koji živote tolikih vjernika u svijetu čine posebno bolnima. Međutim, i u tim „situacijama krhkosti“, kršćanske su zajednice „mogle shvatiti poziv upućen njima da izgrade iskustva sinodalnosti i promišljaju o tome što znači hoditi zajedno“.

Zaštita „krhkog“ života

Jednako se ističe zauzetost Božjeg naroda za zaštitu krhkog i ugroženog života u svim njegovim fazama. Na primjer, za Ukrajinsku grkokatoličku Crkvu dio je sinodalnosti „obratiti posebnu pozornost ženama koje se odluče na pobačaj zbog straha od materijalnog siromaštva i odbacivanja od strane obitelji u Ukrajini; promicati edukativni rad među ženama koje su pozvane na odgovoran izbor kada se nađu u teškom životnom trenutku, s ciljem očuvanja i zaštite života nerođenih i sprečavanja pobačaja“.

(Vatican News – sc – bj)