Drugi vatikanski koncil: Sjeme koje nastavlja rasti
Prošle je godine (2022.) obilježena 60. obljetnica početka Drugog vatikanskog koncila (1962.-1965.), događaja koji u posljednje vrijeme izaziva novu raspravu u crkvenoj zajednici, osobito među onima koji se sve više od njega distanciraju te onima koji žele smanjiti njegov doprinos i značaj.
Nova Pedesetnica
Benedikt XVI. je za Koncil koristio snažnu riječ: govorio je o „novoj Pedesetnici“. On je bio izravni svjedok Koncila na kojem je sudjelovao kao stručnjak prateći kardinala Fringsa, a zatim kao službeni peritus: „Nadali smo se da će se sve obnoviti – rekao je rimskim svećenicima 14. veljače 2013. – da će doći zaista nova Pedesetnica, novo doba u Crkvi (…) osjećalo se da Crkva ne ide naprijed, sužavala se, činila se poprilično kao stvarnost prošlosti, a ne nositeljica budućnosti. I u tom smo se trenutku nadali da će se ova relacija obnoviti, promijeniti; da je Crkva snaga sutrašnjice i snaga sadašnjosti“. A pozivajući se na Ivana Pavla II. na generalnoj audijenciji 10. listopada 2012., prihvaća i ponavlja njegovu definiciju „Koncila kao velike milosti od koje je Crkva u XX. stoljeću imala beneficije: Koncil nam nudi siguran kompas koji će nas voditi u hodu stoljeća koje se otvara“ (Novo millennio ineunte, 57): „pravi pokretač“ Koncila – dodaje – bio je Duh Sveti. Stoga je to nova Pedesetnica: ne za stvaranje nove Crkve, već za „novo doba u Crkvi“.
Vjernost je u pokretu
Ono što je Koncil najjasnije pokazao je da se autentični razvoj crkvenog nauka, koji se prenosi s generacije na generaciju, ostvaruje u narodu koji hodi ujedinjen i vođen Duhom Svetim. To je srce poznatog obraćanja Benedikta XVI. Rimskoj kuriji 22. prosinca 2005. godine. Benedikt je govorio o dvije hermeneutike: o prekidu i lomu te o reformi i obnovi u kontinuitetu. „Prava hermeneutika“ je ona koja Crkvu vidi kao „subjekt koji s vremenom raste i razvija se, ostajući uvijek isti, jedini subjekt naroda Božjeg na putu“. Benedikt govori o „sintezi vjernosti i dinamike“. Vjernost je u pokretu, ne u zastoju, to je hod koji napreduje istim putem, to je sjeme koje se razvija i postaje stablo koje sve više i više širi svoje grane, cvjeta i daje plod: s jedne strane poput žive biljke raste, s druge strane ima korijenje koje se ne može odrezati.
Kontinuitet i diskontinuitet u povijesti Crkve
No kako možemo opravdati obnovu u kontinuitetu unatoč određenim snažnim promjenama u povijesti Crkve? Počevši od trenutka kada Petar krsti prve pogane na koje se spušta Duh Sveti i kaže: „Sad uistinu shvaćam da Bog nije pristran, nego – u svakom je narodu njemu mio onaj koji ga se boji i čini pravdu“ (Dj 10, 34-35). Obrezani su ga ukoravali, ali kad Petar je objasnio što se dogodilo, svi veličaju Boga govoreći: „Dakle i poganima Bog dade obraćenje na život!“ (Dj 11,18). Duh je taj koji pokazuje što treba učiniti i tjera na pokret te čini da se ide naprijed. U 2000 godina povijesti u Crkvi je došlo do mnogih promjena: nauk o spasenju nekrštenih, upotreba nasilja u ime istine, pitanje žena i laika, odnos vjere i znanosti, interpretacija Biblije, odnos s nekatolicima, Židovima i sljedbenicima drugih religija, vjerska sloboda, razlika između građanske i religijske sfere – tek da spomenemo nekoliko tema. Benedikt XVI. u istom obraćanju Kuriji prepoznaje: u određenim se pitanjima „diskontinuitet stvarno očitovao“. Na primjer, prije se prvo govorilo ne slobodi vjere za nekatolike u katoličkoj zemlji, a zatim se reklo da. To je, dakle, vrlo različita indikacija u praksi.
Skandal Crkve koja uči
Benedikt XVI. koristi znakovite riječi: „Morali smo naučiti razumjeti konkretnije nego prije“, „bilo je potrebno široko ponovno promišljanje“, „naučiti prepoznati“. Poput Petra koji nakon Duhova mora još uvijek razumjeti nove stvari, još treba učiti, još uvijek treba reći: „Sad uistinu shvaćam…“. Nemamo istinu u džepovima, ne „posjedujemo“ istinu kao stvar, već mi pripadamo Istini: a kršćanska Istina nije pojam, ona je živi Bog koji nastavlja govoriti. A pozivajući se na koncilsku deklaraciju o vjerskoj slobodi, Benedikt XVI. potvrđuje: „Drugi vatikanski koncil, prepoznavši i učinivši svojim bitno načelo moderne države, dekretom o vjerskoj slobodi je ponovo preuzeo najdublju baštinu Crkve. Ona može biti svjesna da je u tome u potpunom skladu s Isusovim učenjem (usp. Mt 22,21), kao i s Crkvom mučenika, s mučenicima svih vremena“. I dodaje: „Drugi vatikanski koncil (…) izmijenio je ili čak ispravio neke povijesne odluke, ali je u tom očiglednom diskontinuitetu ipak zadržao i produbio svoju intimnu prirodu i svoj istinski identitet. Crkva je, kako prije tako i nakon Koncila, ista – jedna, sveta, katolička i apostolska Crkva u hodu kroz vremena“.
Duhovni kontinuitet
Vidi se, stoga, bolje da kontinuitet nije tek logična, racionalna ili povijesna dimenzija, nego je mnogo više: to je duhovni kontinuitet u kojemu isti i jedini Božji narod hoda ujedinjen, poslušan uputstvima Duha. Hermeneutiku loma provode oni koji se na tom putu odvoje od zajednice, razbiju jedinstvo, jer se zaustavljaju ili odlaze previše naprijed. Benedikt govori o dvije krajnosti: oni koji njeguju „anakronističku nostalgiju“ i oni što „trče naprijed“ (Misa, 11. listopada 2012.). Više ne slušaju Duha koji traži dinamičnu vjernost, već slijede vlastite ideje, vežu se samo za staro ili samo za novo i više ne znaju kako sastaviti stare i nove stvari, kao što to čini učenik kraljevstva nebeskog.
Novost pape Franje
Nakon velikih Papa koji su mu prethodili došao je i Franjo. On slijedi stope svojih prethodnika: to je sjeme koje se razvija i raste. Crkva ide dalje. O Franji kruži mnogo izobličenih ili lažnih vijesti, kao što se doista događalo i s prethodnikom Benediktom i s mnogim drugim Petrovim nasljednicima. Dogme ili zapovijedi nisu se promijenile, ni sakramenti, ni načela obrane života, obitelji, edukacije. Nisu se promijenile ni teološke ni kardinalne vrline, a ni glavni grijesi. Da bismo bolje razumjeli Franjinu novost u kontinuitetu, nadilazeći izobličenja i očigledne neistine, potrebno je pročitati apostolsku pobudnicu Evangelii gaudium, programski tekst njegova pontifikata. Počinje ovako: „Radost Evanđelja ispunjava srca i čitav život onih koji se susreću s Isusom. Oni koji dopuste da ih On spasi oslobođeni su grijeha, tuge, unutarnje praznine, izolacije. S Isusom Kristom radost se uvijek i ponovno rađa“. Prva stvar je radost susreta s Isusom, našim Spasiteljem.
Stil bliskosti i srdačnog prihvaćanja koji ne osuđuje
Papa nas poziva da „vratimo izvornu svježinu Evanđelja“ i prenesemo je svima. Zahtijeva da se usredotočimo na bitno, na ljubav prema Bogu i bližnjemu, izbjegavajući način navještaja koji je „opsjednut neartikuliranim prijenosom mnoštva doktrina koje se pokušava nametnuti silom inzistiranja. (…) U ovom temeljnom jezgru ono što sja je ljepota Božje spasiteljske ljubavi koja se očitovala u Isusu Kristu koji je umro i uskrsnuo“. Umjesto toga, događa se da govorimo „više o zakonu nego o milosti, više o Crkvi nego o Isusu Kristu, više o Papi nego o Božjoj riječi“. On potiče da uvijek odjekuje prvi navještaj: „Isus Krist te ljubi, dao je svoj život da te spasi, i sada je živ pored tebe svaki dan da te prosvijetli, da te ojača, da te oslobodi“. On traži stil „bliskosti, otvorenosti za dijalog, strpljenja, srdačnog prihvaćanja koje ne osuđuje“. Ukazuje na umjetnost pratnje, „tako da svi nauče uvijek skinuti sandale ispred svete zemlje drugoga“ kojega je potrebno vidjeti „s pogledom poštovanja punim samilosti, ali koji istovremeno ozdravlja, oslobađa i potiče na sazrijevanje u kršćanskom životu“.
Euharistija nije nagrada za savršene, već hrana za slabe
On želi Crkvu otvorenih vrata: „Ni vrata sakramenata ne bi se smjela iz kojekakvog razloga zatvarati“. Stoga „ako Euharistija predstavlja puninu sakramentalnog života, ona nije nagrada za savršene, već velikodušan lijek i hrana za slabe. Ova uvjerenja imaju i pastoralne posljedice koje smo pozvani razborito i hrabro razmotriti. Često djelujemo kao carinici milosti, a ne kao posrednici. Ali Crkva nije carinarnica, to je očinski dom u kojem ima mjesta za svakoga s njegovim teškim životom“. Otuda prijedlog da se započnu putovi razlučivanja slučaj po slučaj koji procjenjuju mogući pristup sakramentima onih koji žive u neregularnim situacijama, kao što je spomenuto u pobudnici Amoris laetitia. To je korak koji ima za cilj približavanje i praćenje gledajući na spasenje ljudi i Isusovo milosrđe. Norme mogu postati kamenje kao što se dogodilo ženi zatečenoj u preljubu. I neka današnja pitanja podsjećaju na ono što su pismoznanci i farizeji postavljali Isusu prije 2000 godina: „Učitelju! Ova je žena zatečena u samom preljubu. U Zakonu nam je Mojsije naredio takve kamenovati. Što ti na to kažeš?“ (Iv 8, 4-5). Znamo Isusov odgovor.
Ivan Pavao II.: Koncil će i dalje donositi plodove
Franjo samo nastavlja hod putem Koncila. Duhovni je to kontinuitet, jer Duh i dalje govori. „Malo sjeme koje je zasadio Ivan XXIII. – rekao je sveti Ivan Pavao II. 27. veljače 2000. godine – naraslo je dajući život drvetu koje sada širi svoje veličanstvene i snažne grane u Gospodinovom vinogradu. Već je urodio mnogim plodovima (…) i još će mnogo rađati u godinama koje dolaze. Pred nama se otvara novo doba (…) Drugi vatikanski ekumenski koncil bio je istinsko proročanstvo za život Crkve; tako će biti i niz godina tek započetog trećeg tisućljeća”.
Ivan XXIII.: Crkva koristi lijek milosrđa
Danas kao i jučer. Otvarajući Koncil 11. listopada 1962., sveti Ivan XXIII. je izjavio: „Često… se dogodi… da nam se, ne bez uvrede za naše uši, obrate glasovi nekih koji, iako su zelotski pristupili religiji, ocjenjuju… činjenice bez dovoljno objektivnosti i bez razborite prosudbe. U današnjim uvjetima ljudskog društva oni nisu u stanju vidjeti ništa osim ruševina i nevolja. Kažu da su naša vremena, suočena s prošlim stoljećima, sasvim lošija, te idu tako daleko da se ponašaju kao da nemaju što naučiti iz povijesti koja je učiteljica života, i kao da se u vrijeme prethodnih Koncila sve odvijalo sretno glede kršćanske doktrine, morala, pravedne slobode Crkve. Nama se čini da se odlučno ne slažemo s ovim prorocima nesreće, koji uvijek najavljuju najgore, kao da dolazi kraj svijeta“. A govoreći o doktrinarnim greškama, dodao je: „Ne postoji vrijeme kad se Crkva nije suprotstavila tim pogreškama, često ih je i osuđivala, a ponekad i s najvećom strogošću. Glede sadašnjega vremena, Kristova Zaručnica radije koristi lijek milosrđa umjesto da uzima oružje strogosti; smatra da se treba izaći ususret današnjim potrebama, izlažući jasnije vrednote svoga učenja, radije nego da osuđuje“.
Pavao VI.: za Crkvu nitko nije isključen, nitko nije daleko
Na kraju Koncila, 8. prosinca 1965., sveti Pavao VI. u svom je „sveopćem pozdravu“ izjavio: „Za Katoličku Crkvu nitko nije stranac, nitko nije isključen, nitko nije daleko… ovaj Naš univerzalni pozdrav upućujemo i vama, ljudi koji Nas ne poznajete, ljudi koji Nas ne razumijete, ljudi koji Nam ne vjerujete, vama korisnima, neophodnima i prijateljima; a isto tako i vama ljudi koji se, misleći da radite dobro, Nama suprotstavljate! Iskreni pozdrav, diskretan pozdrav, ali pun nade; i danas, vjerujte, pun poštovanja i ljubavi… Evo, ovo je Naš pozdrav: neka on upali ovu novu iskru božanske ljubavi u našim srcima, iskru koja može užeći načela, nauke i prijedloge koje je Koncil pripremio i tako, gorljivi ljubavlju, uistinu u Crkvi i u svijetu mognu činiti obnovu mišljenja, djelovanja, običaja, i moralne snage, i radosti i nade, što je bila i sama svrha Koncila“.
Reći dobre riječi u ovom teškom vremenu
U ovom vremenu kada se Katolička Crkva posebno susreće s kontrastima i podjelama, dobro je prisjetiti se pobudnica sv. Pavla prvim kršćanskim zajednicama. U poslanici Galaćanima podsjeća da „je sav Zakon ispunjen u jednoj jedinoj riječi, u ovoj: Ljubi bližnjega svoga kao sebe samoga! Ako li pak jedni druge grizete i glođete, pazite da jedni druge ne proždrete. Hoću reći: po Duhu živite pa nećete ugađati požudi tijela!“ (Gal 5,14-16). A u poslanici Efežanima dodaje: „Nikakva nevaljala riječ neka ne izlazi iz vaših usta, nego samo dobra, da prema potrebi saziđuje i milost iskaže slušateljima. I ne žalostite Duha Svetoga, Božjega, kojim ste opečaćeni za Dan otkupljenja! Daleko od vas svaka gorčina, i srdžba, i gnjev, i vika, i hula sa svom opakošću! Naprotiv! Budite jedni drugima dobrostivi, milosrdni; praštajte jedni drugima kao što i Bog u Kristu nama oprosti“. (Ef 4,29-32). Što bi se dogodilo ako bismo ovu Riječ „sine glossa“ proveli u praksi?
(Vatican News; S. Centofanti; bj)
