Razmišljanje o blagdanu rođenja Ivana Krstitelja
Niko Bilić - Zagreb
Mila je zadaća za me progovoriti uz ovu posebnu nedjelju koja je posvećena slavlju rođenja velikoga preteče Isusova, svetoga Ivana Krstitelja. Radost je velika što se ovako s Vatikanskim radijem širi i produbljuje suradnja na našemu Fakultetu filozofije i religijskih znanosti sa časnoga Zagrebačkoga sveučilišta. Braćo moja i sestre, vi, novozavjetni narode Božji, i svi vi koji iskrena srca Boga tražite kako je divno što smijem zajedno s Apostolom proglasiti: nama je upravljena ova Riječ spasenja (Dj 13,26). Je li svenarodna euforija na kraju mjeseca koji je posvećen Srcu Isusovu pravi čas da Božju riječ još bolje, dublje, plodnije primimo?
Točno susjedi i rođaci prosuđuju i vide. Gospodin je Elizabeti, Krstiteljevoj majci učinio veliku milost (Lk 1,58). Samo hebrejsko ime Ivan to kaže: "Gospodin je iskazao milost". Raduju se s njom jer joj Bog dade da rodi dijete. Zajednica prepoznaje u istinskom biblijskom smislu da je dijete Božji dar. Sveti Pavao podsjeća u svom prvom velikom govoru u Antiohiji Pizidijskoj: Bog je u dalekoj tisućljetnoj prošlosti podigao ocima Davida za kralja, čovjeka po svom srcu (Dj 13,22); po svom obećanju dat će Spasitelja, Sina Marijina (r. 23). Tako je Bog dao Zahariji i Elizabeti da u poodmakloj dobi dočekaju veliku radost. Svetopisamski je pogled jasan i logičan. Od trenutka začeća pod srcem majke Elizabete to je tijelo Ivanovo, tijelo Kristova preteče. U suvremeno doba evanđeoski pogled izvrsno štiti prava majke i prava djeteta. Podsjeća nas na razumski posve očite stvari.
Pred istom tom zajednicom susjeda i rodbine majka i otac očituju svoju snažnu i presudnu ulogu za identitet svojega djeteta. Rođaci i susjedi po rutini i navici žele sinčića odmah uvrstiti u svoja očekivanja i običaje, smjestiti u svoj zadani kalup (Lk 1,61). Roditelji se međutim drže zajedno i čuvaju ono što im je Bog objavio. Potanko zapisuje Izaija u svojem proroštvu: od utrobe majke Bog mu je dao ime, od utrobe računa s njime, učinio ga je svojim slugom (Iz 49,1.4). Znamo kako je Božji glasnik Gabriel precizno navijestio ocu Zahariji pred žrtvenikom Božju volju za sina kojeg će dobiti. Znamo i to kako je u šestom mjesecu Elizabetine trudnoće došla Majka Isusova Marija koja već pod srcem nosi Gospodina. Uz današnju prenatalnu znanost još lakše možemo zamisliti silan utjecaj. Taj susret i ona tri mjeseca koliko Marija ostade – eto, do pred samo rođenje – uza svoju rođakinju djeluju na maloga Ivana. Od krila materina Gospodin ga poziva pa je zaigrao u majčinoj utrobi (Lk 1,41). Oblikuje mu usta, čini od njega strijelu, skriva ga u svom tobolcu (Iz 49,2).
Otac Zaharija bio je zašutio, ostao bez riječi, poput Noe ili Josipa. Ali u toj stvaralačkoj tišini dobro je upamtio Božju objavu i čuva spomen. U velikom hvalospjevu "Blagoslovljen" uz dan sinova obrezanja, pokazat će plod šutnje. Dat će orijentir, govoreći: "Bit ćeš prorok Svevišenjega. Ići ćeš pred Gospodinom" (Lk 1,76).
S posebnom ugodom i poštovanjem otkrivamo kako su se muž i žena, otac i majka, usprkos nijemosti na koju Zaharija bijaše osuđen, dobro razumjeli. Mati prva usuprot redovitu naumu rodbine točno podsjeća na ime kojim je njihova sina Gospodin od početka prozvao. "Zvat će se Ivan" – veli ona bez ustručavanja (Lk 1,60). Otac, kao mjerodavni autoritet obitelji, pisano potom potvrđuje i daje pravomoćnost: "Ivan mu je ime" (Lk 1,63). Tako Zaharija poslušno izvršava nalog Božji koji mu je anđeo prenio. Dao je ime sinu. Zahvalno danas molimo za naše očeve i majke koji se srčano zalažu u ime obitelji, u duhu evanđelja brinu se i bore za svoju djecu.
Koliko su roditeljska čvrstoća i oslonac djelotvorni, koliko spašavaju sina da se jednostavno ne utopi u projekcijama rodbine i okoline, vidi se i po tome da je sve njihove susjede obuzeo strah (Lk 1,65). Odmah se po svemu kraju priča o Ivanu. Pohod Majke Marije, dolazak Gospodinov pod srcem Majke, učinio je svoje.
Što je u Elizabetinoj majčinskoj utrobi započelo i razvijalo se, što je otac Zaharija proročki navijestio na dan obrezanja, nastavlja se u zahtjevnoj, nelakoj tišini judejske pustinje (Lk 1,80). Ruka Gospodnja s njime je (r. 66). To je pravo školovanje za javnu službu. Gospodin svoga odabranika skriva u sjeni ruke svoje, od njegovih usta čini britak mač (Iz 49,2). Progovara mu izravno i kaže: "ti si moj sluga" (r. 3). Za mene radiš, ni pred kim drugim ne moraš prigibati koljena. Pripravlja ga kako će to vratiti narod natrag Bogu, okupiti ga. Upravo to bit će krštenje obraćenja koje poslije ističe Apostol (Dj 13,14). Povratak i okupljanje sveta su zadaća.
Ivan nam otkriva bit apostolskoga djelovanja: Pripraviti put da Gospodin može doći, da Božje spasenje dođe do nakraj zemlje (Iz 49,6). Pred starom Europom Krstitelj je danas nov proročki znak koji žurno poziva: daj mjesta onomu koji dolazi, koji je Gospodar jer mu – po drevnom običaju – obuća ostaje na nogama! S njime ćeš najbolje znati kako odgovorno čuvati svoje granice, svoj identitet, i kako u isti mah pružiti pravu europsku ruku pomoćnicu nevoljnima. Ivan Krstitelj postao je svjetlo i hrvatskom narodu osobito u ovom trenutku kad se okuplja u želji za pravednijim sustavom vlasti i poštivanjem spolnosti, onoga zacijelo najdelikatnijega dijela naše od Boga stvorene naravi.
Novorođeni Ivan Krstitelj dosljedno će, proročki, iskusiti da je kod Boga njegovo pravo i njegova nagrada (usp. Iz 49,4). Stoga nam je izvrstan poziv na poštovanje prema onima u domovini koji se zdušno zalažu za slogu, za dobro obitelji i za poštene institucije. Poziv nam je da pouzdano, čvrsto, otvorenih očiju gledamo kako to izvršna, zakonodavna i sudbena vlast postupaju s izravnom demokracijom i voljom naroda koji traži slobodu od političke trgovine, korupcije i nametanja neplodne ideologije. Samo skrivena u sjeni Kristove ruke, pohranjena u njegovu božanskom tobolcu, Hrvatska će zablistati kao svjetlo narodima Europe i svijeta, nosit će ono ime koje joj je Gospodin otpočetka podario.
