Razmišljanje uz svetkovinu Krista Kralja
Mislav Skelin - Rim
Slavimo svetkovinu Isusa Krista, Kralja svega stvorenja. Sjetimo se na početku ovoga razmišljanja nekih situacija u kojima nam je Isus dao do znanja kako On shvaća kraljevstvo i kraljevanje.
U šestom poglavlju Ivanova evanđelja Isus čini znamenje kojim je s malo kruhova i ribica čudesno prehranio silno mnoštvo. Naravno da je silno mnoštvo bilo oduševljeno ovakvim znamenjem. I poželjeli su da taj čovjek, očito iznimnih sposobnosti u ispunjavanju osnovnih ljudskih materijalnih potreba, postane njihovim kraljem. Ali tada se događa nešto ljudima teško shvatljivo. «Kad Isus spozna da kane doći, pograbiti ga i zakraljiti, povuče se ponovno u goru, posve sam» (Iv 6,15). Neki prijevodi umjesto „povuče se“ koriste riječ «pobjegne» u goru, posve sam. Zar je to ponašanje jednog vođe, jednog lidera, jednog kralja? Je li on strašljivac, čudak, što li? Očito je da Isus svoje kraljevanje shvaća drugačije od onih koji su ga htjeli zakraljiti. Pomaže u ljudskim potrebama, ali ljudima neće dopustiti da ga iskoriste za prizemne ciljeve.
Druga situacija. Sedamnaesto poglavlje Lukina evanđelja donosi nam raspravu između farizeja i Isusa. Upitali su farizeji Isusa: «“Kad će doći kraljevstvo Božje?“ Odgovori im: „Kraljevstvo Božje ne dolazi primjetljivo. Niti će se moći kazati: 'Evo ga ovdje!' ili: 'Eno ga ondje!' Ta evo - kraljevstvo je Božje među vama!“» (Lk 17, 20-21) Neobičan odgovor. Očito je kraljevstvo Božje bitno povezano s međuljudskim odnosima.
Današnje čitanje iz osamnaestog poglavlja Ivanovog evanđelja donosi nam razgovor između Isusa i još jednog predstavnika prizemnog razmišljanja i svjetovne političke moći, Poncija Pilata. Okolnosti su osobito teške i dramatične jer se upravo odlučuje o Isusovoj osudi na smrt. Pilat pita Isusa za pojašnjenje o tome je li on kralj. U takvoj situaciji, Isus ne pokušava pragmatično pregovarati i doći do kakvog-takvog kompromisa koji bi mu spasio život, već progovara o kraljevstvu njegovu koje nije od ovoga svijeta. Isus ne niječe da je kralj. Ozbiljno shvaća Pilatove riječi. «Ti kažeš: ja sam kralj. Ja sam se zato rodio i došao na svijet da svjedočim za istinu. Tko je god od istine sluša moj glas.» (Iv, 18-37) U nastavku će Pilat pitati Isusa što je istina? Da je ovo pitanje proizašlo iz istinskog duhovnog i intelektualnog traganja, bilo bi znak mudrosti, ali u Pilatovom slučaju nije bilo mudrost već mudrolija. On će se tim pitanjem pokušati riješiti vlastite odgovornosti u ovom suđenju Isusu i dati mu do znanja kako on nije jedan od onih koji će slušati njegov glas. Pilatovske mudrolije nisu dobar recept za život.
Zašto je Isus na ovakav neočekivan način razvio govor o svojem kraljevskom dostojanstvu i zašto ga je povezao s istinom? Isus Krist i njegovo poslanje jest odgovor na pitanja postoji li Bog, tko je Bog i kakav je Bog. Tko je vidio Isusa, vidio je i Oca (Usp. Iv 14,9). Bog koji jest, koji je stvorio svijet i čovjeka, ljubi taj svijet tako da nijedan koji vjeruje u njegova Sina Isusa Krista ne propadne nego da ima život vječni (Usp. Iv 3,16). Sjetimo se da je početak ljudskog grijeha i pada bila laž zavodnika koji je pobudio sumnju u Božju riječ, u njegovu dobrohotnost i vjernost (Usp. Katekizam Katoličke crkve, 215). Nitko od nas nije izuzet od djelovanja ovoga zavodnika koji nam želi pomračiti pamet, uništiti poniznost, predočiti nam iskrivljenu sliku o Bogu, uvjeriti nas kako je Božje kraljevanje i gospodstvo nad svijetom i poviješću tek iluzija.
Biti rob grijeha znači izgubiti dostojanstvo, ono kraljevsko dostojanstvo, koje nam pripada jer smo djeca Božja. Svatko od nas nosi neki svoj nemir i ima svoju osobnu povijest grijeha. Zbog tih grijeha, zbog zla u meni i oko mene, moja želja za kraljevstvom Božjim može polako nestajati. Ali tada je važno priznati da sam siromah duhom i da mi kraljevstvo ne pripada po mojim zaslugama, već Božjim darom. Zvuči vrlo paradoksalno, ali biti Božji siromah duhom je veliko dostojanstvo!
Knjiga Otkrivenja govori nam da nas je Krist otkupio od naših grijeha krvlju svojom i učinio nas kraljevstvom i svećenicima Bogu i Ocu svojemu (Usp. Otk 1, 5-6). Današnja svetkovina dobra je prilika i da se podsjetimo i na to da je svaki vjernik po sakramentu krsta dionik Kristove svećeničke, proročke i kraljevske službe. Oprani smo od grijeha i vraćeno nam je dostojanstvo. Katekizam Katoličke crkve nam na posebno nadahnjujući način govori o tome kako vjernici laici mogu sudjelovati u Kristovoj kraljevskoj službi. «Laicima je, po njihovu pozivu, svojstveno da teže za kraljevstvom Božjim, baveći se vremenitim stvarima i uređujući ih po Bogu» (Katekizam Katoličke crkve, 898). Tako naša svakodnevica, ma kako obično izgledala, može postati mjesto gdje je kraljevstvo Božje. «Krist je, svojom poslušnošću sve do smrti apostolima priopćio dar kraljevske slobode, „da samozatajom i svetim životom pobijede u sebi kraljevstvo grijeha“». (Katekizam Katoličke crkve, 908). Laici će tako svojim životom i djelovanjem ozdravljati svijet.
Zbog toga vrijedi na poseban način ove nedjelje moliti za milost vjere u Krista, kralja svega stvorenja. Krist kralj je onaj koji donosi toliko potreban mir. On će uspostaviti mir krvlju križa svojega i izmiriti sa sobom sve bilo na zemlji, bilo na nebesima (Usp. Kol 1,20). Zato neću čekati da mir započne na raznim i dalekim stranama svijeta. Neka započne u mome srcu. Pomirit ću se s Bogom. Neka Krist bude kralj moga srca. Rado ću se poniziti pred mojim kraljem. Rado ću slušati njegov glas i svjedočiti za istinu. Rado ću biti njegov suradnik u ovome svijetu.
