Razmišljanje uz misna čitanja 1. korizmene nedjelje u liturgijskoj godini
Niko Bilić - Zagreb
Čovječe, tko si? – Zvoni to dubinsko, zahtjevno, sveto pitanje sve tamo od Čiste srijede, Pepelnice, kad smo stupili u dane korizme. Veliko mnoštvo duša okupilo se na omiljeni obred pepeljenja. Ovo najduhovnije vrijeme u crkvenoj godini, s novim proljetnim mjesecom koji upravo počinje, daje nam da se s našim Učiteljem i Spasiteljem povučemo u pustinju. Koliko smo s njime, toliko je to vrijeme milosti, vrijeme spasa. Slušamo njegov odlučujući zov: odričemo se samih sebe i polazimo za njim (usp. Mt 16,24). Koje li radosti za me da upravo sada naš Fakultet filozofije i religijskih znanosti sa Sveučilišta u Zagrebu nastavlja suradnju s Vatikanskim radiom. Ova važna duhovna tema, premda skroman, prinos je hrvatskom predsjedanju velikom zajednicom naroda u Europskoj Uniji. U korizmi najbolje se vraćamo na kršćanske korijene.
Jedino s Gospodinom Isusom pravo ćemo otkriti što to znači biti čovjek. Uz njega najbolje ćemo pregledati čime to hranimo svoj život, što nas ispunja. Od čega živimo? S njime možemo dubinski ispitati što nas to privlači, koji su naši temeljni interesi koji nas u dubinama doista vuku naprijed. Što mi to želimo postići i osvojiti? I ono najvažnije: Kome i kamo usmjeravamo svoju vrhunsku sposobnost da se klanjamo, da štujemo? Korizma je čas da pred Kristom provjerimo kako upotrebljavamo tu svoju moć da prihvatimo i ponizno priznamo božanski autoritet – onoga koji je Najviši, jedini Apsolutni, Ideal u svemu i bez ikakve natruhe.
Davno je na putu iz Egipta narod Božji osjetio kako brzo u pustinji bukne i svom silinom izbije na površinu središnje pitanje: kome se klanjamo, za kim idemo. "Napravi nam boga!" (Izl 32,1) tražili su i svoje štovanje iskazali kipu teleta, salivenu od njihova zlata i njihovih ukrasa.
Kad se čovjek povuče u divljinu i bude prepušten sebi, kad se odmakne od vrijednih rukotvorina, čelika i betona, naprava i smart-tehnike koje je sam sazdao, najbolje osjeća tko je. Predan u ruke prirode, nadohvat zvijerima, pred licem svih duhovnih sila koje nas tako često nadilaze, čovjek osjeća od kako je osjetljiva, slabašna, meka tkiva satkan.
Pravi je čas! Već nagle promjene vremena pokazuju nam koliko smo slabi. Ali posebice nas potresa epidemija nove gripe koju izaziva ovaj, u naše dane prepoznat, virus iz obitelji koronavirusa. Paničan trzaj od kojega podrhtava sav moderan svijet izvrsno nam pokazuje silinu straha i žestoke zebnje koja suklja iz podzemlja naših duša. Dok žalimo za preko 2.000 života koje je bolest odnijela, još više mislimo na to kako tisuće iz dana u dan u siromaštvu doslovce umiru od gladi, iako proizvodimo hrane daleko više nego što nam je potrebno. Drevni je to virus koji se zove grijeh.
Kod nas u Hrvatskoj još jednom započinje molitvena akcija "40 dana za život" koja nas izvrsno podsjeća da su tijelo bližnjega i njegova ljudska prava, identitet drugoga i drugačijega, osobito onih najranjivijih u prvih devet mjeseci njihova života, predani našoj skrbi. Zato nam je potrebna molitva jer ne možemo sami. U pustinji, u molitvi, postaje vrlo jasno na što mislim kad kažem "ja" i od kada to za mene vrijedi. U pustinji, u molitvi, lako prepoznajem da je upravo njihovo dijete ono što jedan bračni par čini obitelju. S Kristom, koji je "40 dana i 40 noći postio" (Mt 4,2) osjećamo koliko je tanahna, lomljiva nit našega života.
Postio je Mojsije "40 dana i 40 noći" (Izl 34,28) kad je drugi put bio u visinama svetoga brda, kad su ipak dobili na dar nove ploče Saveza od Boga. Prorok Ilija putovao je "40 dana i 40 noći" (1 Kr 19,8), nakon što ga je anđeo nahranio. Bijaše to post koji ga je doveo do iste Božje gore gdje će sada na opipljiv, osjetan način primiti objavu Božjeg milosrđa, njegove blagosti i sućuti, koju je i Mojsije upoznao tako da mu je od toga iz lica izbijala svjetlost.
Nakon prevažnih prvih dana pod srcem majke, nakon presudnoga ljudskog odrastanja i skrovita života, nakon krštenja iz Ivanove ruke u vodama Jordana, Isus se povlači na duhovnost. Svojom molitvom ulazi u dubinski susret s Očevim srcem, s unutarnjim životom Božjim. Već ovdje – riječima Poslanice Hebrejima – "prikazuje prošnje Onomu koji ga može spasiti". Već ovdje "bî uslišan" (Heb 5,7).
Nije to lako! Novo veliko djelo onog Duha koji ga je satkao u majčinskoj utrobi, sada jest da ga vodi na kušnju. Kad kreće u pustinju, odlazi pohoditi kraj smrti koja je kraljevala – piše Apostol – "od Adama do Mojsija" (Rim 5,14). Ulazi Isus odlučno i svjesno u sudbinu Božjega naroda koji je 40 godina lutao pustinjom. Vraća se na početke čovjekove, dodiruje misterij našega grijeha. Čovjek je podigao zid neposluha pred Božjim milosrđem. Iskonski prekršaj, pra-prijestup postade pandemijom. U početku ondje je bio Božji vrt (Post 2,8), sad je Isus u pustoši (ἡ ἔρημος 4,1).
Ovdje se najbolje može osjetiti što je čovjek kojemu Bog stvara i tijelo i dušu. Danas, zbog napretka prirodne znanosti, podrobno poznajemo kako Pismo, kad zbori o prahu zemaljskom, ne staje tek na pjesničkoj slici ili nekom mitu. Dobri Otac nebeski od najsićušnijih nama do sada poznatih djelića ovoga svijeta kiparskom rukom, tvori čudesnu, finu umjetninu. S pravom Pismo veli: prah smo, zemlja – ne tek "od praha" – i to dvaput ponavlja (עפר ‘afar Post 2,7; 3,19). Ali u taj prah, Bog udahnjuje svoj vlastiti "dah života" kao dar. U pustinji, daleko od svega, kad mogu u dubini promotriti cjelinu svoje osobne povijesti, to najbolje osjećam. Jasno mi je kako je princip Stvoriteljev da se aktivno zauzima. Sadi svoj vrt, smješta nas onamo (Post 2,8), daje da nikne stablo života (Post 2,9).
U pustinji i postu, na rubovima ljudskih snaga, dobro se vidi kako je čovjek u svojoj biti izložen sotonskim lažima. To je naša golotinja koju otkrivamo (Post 3,7). Pred nama, prikriven i zastrašujućim i smiješnim likom zmije koja govori kao u basni, Protivnik izaziva i podvaljuje. Glatko se izvija, prevrtljivo, migolji ne bi li se uvukao, lukav, u skliskoj koži da ga ne možeš uhvatiti. U srži mu je, od početaka, četverostruko, na sve strane svijeta usmjereno, izokretanje stvarnosti: prvo, da dobri nebeski Otac sve zabranjuje (Post 3,1), zatim, da je zavidan ljudima (3,5). Potom, premda sedam puta stoji "Dobro je! (Post 1,4.10.12.18.21.25.31), bez okolišanja insinuira da Bog spoznaje zlo (3,5). A navrh svega, neposredno, bezobrazno niječe Božje dobrohotno upozorenje čovjeku: "Sigurno ćeš umrijeti" (Post 2,17). Bogohulno poseže za božanskom riječi i stavlja "ne" ispred nje (Post 3,4). Već se razotkriva.
U Evanđelju, novi Adam još je većma izložen. Još se kod Joba neprijatelj Božji prikrivao zasjevši u anđeosko vijeće tako da Job i ne zna s kim ima posla. A Onoga koji ima doći (1 Kor 5,14), jednoga čovjeka Isusa Krista (5,15), jednoga pravednoga (5,18), nakon što protekoše dugi, mučni sati pustinjskog posta, više od mjesec dana ("propostivši 40 dana i 40 noći" Mt 4,2), napasnik i huškač otvoreno, izbliza napada ponajprije s lažnom empatijom. Polazi od žestoke gladi i želi zapovjediti Gospodinu što da govori, svoje mu riječi stavlja u usta: "Reci da kamenje postane kruh!" (Mk 4,3) – govori on Kruhu živome koji je s neba sišao (usp. Iv 6,51). Sam Gospodin ne oslanja se na sebe, nego se brani snagom Svetoga Pisma (usp. Pnz 6,13.16; 8,3). On je onaj Jedan poslušan, kako tumači Apostol (Rim 5,19).
Metoda je uspješna, prva je napast nadvladana. Napadač mora prijeći na novu. Sad on svetogrdno zlorabi Pismo. Bijedna, prozirna laž! Psalam Gospodnji govori o čovjekovu hodu po zemlji (usp. Ps 91,12), od koje je sazdan, kojoj pripada, a ne o ubojitu skoku s vrha zgrade (Mt 4,6), koji je izravna ugroza za Kristov život. Sotonski potez upozorava nas na dva znana prijestupa, na opasnost da naopako koristimo Božju riječ i na grozotu samoubojstva. Ali pobijeđen je i drugi put.
Pokušava napokon zavesti Isusov ljudski interes na "kraljevstva ovoga svijeta i njihovu slavu" (Mt 4,8), ali Gospodin odano prianja uz Kraljevstvo nebesko i slavu Očevu. To je njegovo blago, ondje mu je srce (usp. Mt 6,21)! Jedino je Bog dostojan čovjekova klanjanja.
Štoviše, sada, na kraju, nije sveti Učitelj samo naveo riječi Pisma. Prije toga on, Riječ Božja, izriče dvije svoje osobne riječi. Prva je zapovijed s punom božanskom vlašću: "Odlazi!" (Mt 4,10). Druga raskrinkava i prepoznaje, posvema razotkriva identitet Božjega preuzetna i ohol Protivnika. Isus, kao pravi čovjek na sliku Božju, primjenjuje iskonsku moć: daje ime (usp. Post 2,19), definira i spoznaje, živi u istini.
Već ovdje u pustinji svladao je Gospodin i onu osnovnu, četvrtu, prikrivenu đavolsku napast koju ćemo mu, kad bude raspet, mi ljudi i treći put ponoviti (Mt 27,40). "Ako si Sin Božji" – "Ako si?" (Mt 4,3.6) udara napasnik dvaput u samu bit Kristove osobe. Drsko se diže na milosni proglas Očev koji je neposredno prethodio Isusovoj korizmi. "Ti si Sin moj" očinski je bilo zvonilo na Jordanu tonovima slatke, najviše utjehe, a Duh je u utjelovljenom obličju potvrđivao (usp. Lk 3,22).
Sotona nije uspio uzdrmati središte Isusove osobe, nije uspio podmuklo podmetnuti klicu one sumnje koja razara identitet duhovnom shizofrenijom. Sin Božji, premda zaogrnut slabošću Adamova pralika (usp. Heb 5,2; Rim 5,14), pobijedio je tako da ni mi nikad ne moramo sumnjati u spasonosne riječi na oltaru: Evo Jaganjca Božjega! Ovo je moje tijelo, moja krv. Ovo sam ja, za vas.
Kad mu anđeli već ovdje na početku, u pustinji, služe (Mt 4,11), Gospodin već naznačuje onu pobjedu koju će Otac potvrditi i dovesti do punine u uskrsnuću od mrtvih.
