Razmišljanje uz misna čitanja 5. korizmene nedjelje u liturgijskoj godini

Niko Bilić, Zagreb - Ivica Hadaš, Rim

Prije tjedan dana u našem glavnom gradu Zagrebu silno nam se uzdrmalo tlo pod nogama. U hipu krovovi su se urušavali, dijelovi zgrada padali. Doživjeli smo kako u ovom stvorenom svemiru uzalud tražimo točku koja bi zauvijek bila čvrsta. Na vlastitoj koži mogli smo osjetiti o čemu apostoli govore svome Učitelju: "Zar ćeš onamo gdje su te maločas htjeli kamenovati?" (Iv 11,8  usp. 8,59). A Isus svejedno polazi, u njegovu poslanju ne zaustavlja ga kamenje koje prijeti, od kojega je spasio ženu koju su doveli da je osude (usp. 8,5).

U zoru prošle nedjelje, dana Gospodnjega ljudi su istrčali iz svojih kuća, spustili se na ulicu, u dvorište, da se odmaknu, da međusobno podijele strah. Potom je došao i drugi žestok val potresa, a još su mnogi, mnogi neugodni uslijedili. Je li pretjerano u nedjelju u kojoj "zemlja uzdrhta" gledati podsjetnik na prodornu snagu Kristova uskrsnuća koji Crkva stoljećima s umjetnikom opisuje: "terra tremuit"?

Cijenjeni slušatelji Vatikanskoga radija, u ovom posebnom času zahvalni smo da na ovaj način s našega  Fakulteta filozofije i religijskih Sveučilišta u Zagrebu možemo s vama podijeliti misli o 5. korizmenoj nedjelji. U današnjemu svijetu volimo jako isticati važnost drugih i drugačijih pa lako uočavamo kako je ova korizma 2020. drugačija pogotovu u Zagrebu gdje ljudi i dalje s uznemirenim srcem motre što će biti s našim kućama.

Zacijelo će nam lako pred oči doći mnogi Judejci koji su prema evanđeoskom izvještaju došli iskazati sućut i obodriti dobre sestre preminuloga Lazara, Mariju i Martu (Iv 11,19). Oni, živi narod Božji, plaču (33). Pozivaju Isusa da dođe i vidi grob (33) u koji su pokojnoga položili. Njih Isus uzima u svoju molitvu Ocu (45). Moli za njihovu vjeru i ta se molitva ostvaruje, uslišana je. Oni vjeruju (45). Upravo ovo mnoštvo koje bijaše s Isusom kad Lazara pozva iz groba pronosit će svjedočanstvo (Iv 12,17), tako da će se silan svijet okupiti na doček Gospodinu kod slavnoga ulaza u Jeruzalem (12,18).

Ovo nam je evanđeosko poglavlje danas, za vrijeme pandemije, važno jer i opet, kao i prošle nedjelje pred slijepcem od rođenja, na prvo mjesto iskače bolest i pitanje o njezinu smislu. Četiri puta početak izvještaja ističe da je Lazar bolestan (ἀστθενέω Iv 11,1.2.3.6), slabo mu je.

Kad Gospodinu to javljaju, on sam od sebe gleda u prvom redu ne koji su uzroci od kojih bolest dolazi, nego najprije koja je svrha. Radi čega je ona tu. Još od Aristotela, od početaka europske znanosti, svjesni smo koliko je cilj važan, najvažniji, princip koji sve određuje i pokreće. Isus proglašava da je bolest radi slave Božje (Iv 11,4) i konkretizira odmah neposrednu svrhu: zato da Sin Božji bude proslavljen po toj bolesti.

Svojim zahtjevnim tumačenjem Gospodin nas dovodi do onog najtežeg pitanja po kojemu nam je ovo evanđeosko poglavlje danas tako važno, toliko aktualno i relevantno. Pa zar on koji je slijepca od rođenja čudesno doveo do zdravlja i dao mu da progleda, pokazao je na njemu djela Božja kako je i najavio, zar on nije mogao učiniti da Lazar, njegov dragi prijatelj, ne umre. Tako s pravom pitaju neki od okupljenih (Iv 11,37) i sažimlju bit. Nakon toga pitanja sam je Isus ponovno u svojoj nutrini potresen, pogađa ga to.

Rekao je da bolest nije na smrt (Iv 11,4), a evo njegov dragi Lazar, umro je. Isus to zna, otvoreno tako veli, i sada dolazi na njegov grob, na mjesto mrtvih (11,38). Već je četvrti dan Lazar pokojnik.

Pa zar nije Gospodin mogao zaustaviti grozotu svesvjetske zaraze? Nije li mogao ispružiti milosrdnu, moćnu ruku, reći spasonosnu stvarateljsku riječ i spriječiti zagrebački potres koji će razderati utrobu bazilike njegova presvetoga Srca, potres koji će na jeziv način u grob otjerati milu djevojku u cvijetu mladosti, mladosti provedene upravo u njegovoj bazilici?

Na ovu 5. korizmenu nedjelju, kad je nova bolest već odnijela preko pola milijuna ljudskih života, pravi je čas da s Lazarom kojega su povili i položili u grobnu pećinu pogledamo u mračno ždrijelo smrti. Gospodin kaže: to je san, baš kao što je i za Jairovu djevojčicu bio rekao. Najdublja pitanja i najskriveniji ljudski jad smije danas izići na površinu. Papa Franjo na Blagovijest nas je okupio da molimo sa svima koji vjeruju u ljudsko začeće Božjega Sina koje Duh Sveti stvara. Potom nas je u korizmeni petak preko svih novih medija Papa poveo do drevnoga raspela. I nebo je plakalo dok je presvetim Sakramentom blagoslivljao nevoljni svijet. Čas je za prave, najozbiljnije, vruće ljudske suze. Neka provru kao što su iz Kristovih milih očiju nezaustavljivo potekle. Isus je u suzama.

Samo ovdje, nigdje drugdje u Evanđelju nećemo naći takav opis koji govori o suzama koje naviru i oblijevaju Isusovo lice. Nije to "plač" kao kod drugih, nije to ni Isusov plač nad svetim gradom Jeruzalemom. Ovdje je glagol jedinstven za cijeli Novi zavjet, a opisuje na Isusovu licu one suze kojima je žena grješnica, žena koja je mnogo ljubila, Isusu u farizejevoj kući noge oprala (Lk 7,38,44). Opisuje suze koje će Bog obrisati zbog Jaganjčeve žrtve (Otk 7,17). Knjiga Otkrivenja razjasnit će: Htio je svoj šator podići među nama (Otk 21,3), pa će nam obrisati suze i smrti više neće biti.

Kristov gromoglasan poziv pokojnom Lazaru (δεῦρο Iv 11,43) sročen je istom riječju kojom je onoga bogataša pozvao da, nakon što imetak uloži u siromašne i osigura blago na nebu, dođe i slijedi Isusa, učitelja (δεῦρο Mt 19,21; Mk 10,21; Lk 18,22).

Uspjeh Kristova zova, posluh Lazarov koji je utješna, glavna poruka ovoga evanđelja pokazuje čudesan prizor. Još u mrtvačkim povojima Lazar samostalno izlazi iz groba (Iv 11,44). Dodatno još Isus nalaže da ga bližnji odriješe i tako mu omoguće slobodan, njegov vlastiti život (11,44). Ezekiel je u viđenju motrio čudesnu silu Božju koja oživljava mrtvačke kosti. Simbol je naviještao sretan povratak u domovinu. A kod Lazara se opipljivo ostvaruje Božje obećanje o otvaranju i izvođenju iz groba (Ez 37,12.13). Kristov uspjeh vidi se u tome što je Lazar poslije sustolnik Isusu (Iv 12,2) na večeri koji mu šest dana prije Pashe priređuju. Ljudi se okupili i zato da vide uskrišena Lazara (12,9), a Isus je dokazao kako ne vraća život samo Lazaru, nego živoga Lazara vraća njegovim sestrama, oživljava obitelj.