Razmišljanje uz misna čitanja 2. vazmene nedjelje u liturgijskoj godini
Niko Bilić, Zagreb - Ivica Hadaš, Rim
U naše "online-doba" osobito smo zahvalni na Papinskom radiju koji nastavlja zadaću Ivanova evanđelja koje, kako na Bijelu nedjelju slušamo, ima za svrhu: da vjerujemo i da vjerujući imamo život u Isusu, Mesiji, Sinu Božjemu (Iv 20,31). Petrov je to glas, koji sveto odjekuje u Poslanici, govoreći da nas – po vjeri – čuva Božja snaga (1 Pt 1,5).
Nedjelja Božjega milosrđa u svijest nam odmah doziva sv. Ivana Pavla II., našega hrvatskoga zaštitnika i zaštitnika Kristove Europe. O Uskrsu ove 2020., kada smo na svojevrsnu vrhuncu našega reda na čelu Vijeća Europske unije, lako nam je zbog pandemije, priznati presudnu duhovnu dimenziju u životu europskoga čovjeka i europskih naroda. Na našemu Fakultetu filozofije i religijskih znanosti na Sveučilištu u Zagrebu svjesni smo: Želi li Europa život, pravi put nudi Kristov program koji je sv. Ivan Pavao II. sažeo u usrdan, ustrajan poziv na civilizaciju ljubavi i novu evangelizaciju.
Večer uskrsnoga dana prekretnica je u povijesti. Počinje ključan proces: strah od Judejaca (Iv 20,19), postat će sveti strah Božji koji svakom spaseniku prožima dušu, kako će poslije izvijestiti Djela apostolska (Dj 2,43). Utjelovljeni Sin Božji, u kojemu će Crkva tijekom vjekova prepoznavati pravoga Boga i pravoga čovjeka, predstavlja svoje uskrsno tijelo. Dolazi među apostole, premda su vrata zatvorena – jedanput, pa drugi put (Iv 20,19.26).
Svoju stvarnu i živu prisutnost u tijelu, na zemlji, očitovat će pokazujući im ruke i bok (Iv 20,20). Isus diše (Iv 20,22). Čavli kojima mu probodoše ruke i noge, kada su ga razapeli na križ, ostavili su živi biljeg (Iv 20,25). Koplje, kojim su ga proboli da utvrde smrt prije nego su mu tijelo skinuli s križa, ostavilo je ranu na boku. Nevjerni Toma treba ih – po svojoj želji i po Učiteljevoj zapovijedi – ne tek očima vidjeti, nego vlastoručno provjeriti (Iv 20,27). Svete rane i nakon dvije tisuće godina u središtu su našega klanjanja Srcu Isusovu i milosrđu Božjemu. U potresu razorena Bazilika u središtu Zagreba nalaže nam da ponovimo zahvalu svim dobročiniteljima koji već pomažu u obnovi, i toplo se preporučamo svima vama, cijenjeni slušatelji diljem svijeta, koji još želite pročitati molbu isusovačkoga poglavara na web stranici isusovci.hr.
Na uskrsnu večer kao i prije za javnoga djelovanja, s dobrostivim autoritetom na koji se mogu osloniti, Učitelj staje u sredinu, posred učenika (Iv 20,19). Nema prijekora. Paklenski virus osude i nijekanja Kristova Srca dobiva cjepivo u pandemiji božanskoga milosrđa koja započinje blaženim pozdravom. "Mir vama!" (Iv 20,19) – kaže Isus svojima, najavljujući otpuštenje grijeha koje će njima povjeriti (20,23). Oproštenje i mir neka se milosno spuste na savjest koja je izdala Isusa. Ponavlja Gospodin: "Mir vama!" (Iv 20,21) kao što je u Maslinskom vrtu morao i opet istaknuti: "Ja sam" (Iv 18,8).
Šireći ruke, Isus izlaže samoga sebe, nezaštićenim ostavlja svoj bok i svoja rebra (grč. πλευρά Iv 19,39; 20,20.25.27), svoja prsa uz koja se ljubljeni učenik bio privinuo za vrijeme Posljednje večere (grč. στηθος Iv 13,25). Pokazuje koji je izvor i kolika je cijena mira koji im dariva. Na početku Stvoritelj je Adamu-čovjeku izvadio rebro (Post 2,21), na uskrsnu večer Sin Čovječji – nakon tvrdoga sna prave ljudske smrti – pokazuje svoj probodeni bok (Iv 20,20).
Ono što slijedi odmah će pokazati da uskrsni susret nije mirovanje, nego poslanje. Isus iznova povezuje učenike sa samim sobom, uvodi ih u nutrinu božanske povezanosti s nebeskim Ocem. Kao što je Otac njega poslao, tako sada uskrsli Isus učenike šalje (usp. Iv 20,21). To je misija od koje se sastoji život Crkve i odmah nas podsjeća na ustrajni zov koji papa Franjo upućuje: "Idite! – Pomozite bližnjima! Idite na periferije!".
Koliku moć ima Kristov Uskrs izvrsno će "nakon osam dana" (Iv 20,26) pokazati dobro znani primjer apostola Tome. Od njegova odrješita: "Ne, sigurno neću vjerovati" (Iv 20,25) dovodi ga do uzora predane adoracije, bogoštovnoga priznanja kojim se Crkva i u trećem tisućljeću klanja, izričući jedinu pravu vjeroispovijest: "Gospodin moj i Bog moj!" (20,28).
Produžen medicinski kućni pritvor čini nas vrlo pozornima na dvostruki opis kako su učenici "u strahu zatvorili vrata" (Iv 20,19); ostaju "unutra", iza "zatvorenih vrata" (20,26). Još bolje razumijemo početke crkvenoga života za koje Djela apostolska svjedoče kako su "u kućama lomili kruh" (Dj 2,46), združeni (grč. "na istome mjestu" 2,44). Utješno je da Gospodin među svoje ne dolazi u Hramu, nego upravo ondje. Lomljenje kruha posvećuje dom u kojem živi obitelj, u kojemu se razvijaju počeci Euharistije.
Sva tri liturgijska čitanja zajednički ističu glavni dar koji uskrsnuće Kristovo donosi u ljudska srca i koji nas vodi na osnovni program pape Franje, kad je za početak svoje službe napisao Radost Evanđelja. Učenici, vidjevši Gospodina, obradovali su se, svjedoči opis uskrsne večeri (grč. χαίρω Iv 20,20). I radosno druženje u kući u Djelima apostolskim (Dj 2,46) i radost unatoč prolazne žalosti, na koju poziva Prva Petrova poslanica (1 Pt 1,6), rijedak su dragulj u biblijskom rječniku jer opisuju kliktaj vrhunske radosti koji poznamo. Duh Majke Marije klikće u Bogu, Spasitelju (ἀγαλλιάω Lk 1,47), a njezin Sin Isus uskliknut će u Duhu Svetom i slaviti Oca koji svoju tajnu objavljuje malenima (ἀγαλλιάω Lk 10,21). Nije li to ona Isusova radost za koju u posvećenom času zajedničkoga blagovanja u kući otvoreno priopćava učenicima "da moja radost bude u vama i da vaša radost bude potpuna" (Iv 15,11)?
