O svetom Donatu, zadarskom biskupu i diplomatu, te o crkvi svetoga Donata
Marito Mihovil Letica - Zagreb
Nadnevak 25. veljače spomendan je svetoga Donata. Nerijetko se može čuti i pročitati da je ovaj svetac suzaštitnik grada Zadra, uz svetu Stošiju. Bolji poznavatelji zadarske prošlosti i sadašnjosti, kako crkvene tako i općekulturne, rekli bi da to ne odgovara cjelovitoj istini. Uz brojne posebnosti Zadra, nekada političkog i kulturnog središta Dalmacije, jest i zanimljiva okolnost da ovaj grad ima čak četiri zaštitnika: svetu Stošiju, svetoga Šimuna, svetoga Krševana i svetoga Zoila. Sveti Donat službeno nije među zadarskim zaštitnicima. Premda će i danas mnogi rado reći da Zadar je grad svetoga Donata, njegov se spomendan ne obilježava već dulje od dva stoljeća.
A nekoć su Zadrani nazivali svetoga Donata ″ocem domovine″. Svakako treba reći da je crkva svetoga Donata i danas jedno od prepoznatljivih mjesta u topografiji Zadra, štoviše i njegovih simbola, točaka u prostoru i protegâ u vremenu; posrijedi je crkva o kojoj je među inima pjevao i nezaboravni Tomislav Ivčić: ″… kroz tihu varoš proći bi zna / na rivu ili uz Donat stari / dok tiho, tiho sniva Zadar grad″.
Ime Donat dospijeva od latinskoga ″Donatus″, u značenju ʹdarovanʹ, odnosno ʹod Boga darovanʹ. Za razliku od podrijetla svetčeva imena, nije moguće precizno rekonstruirati Donatov životni put. Nema pouzdanih podataka o točnome mjestu i vremenu njegova rođenja. Povjesničari i hagiografi zadržavaju se na nepreciznoj ali vjerodostojnoj tvrdnji da se rodio u nekom dalmatinskom mjestu u 2. polovici 8. stoljeća. Treba razumjeti i pučku predaju u Zadru koja, unatoč nedostatku podataka koji bi je potvrđivali, govori da Donat potječe iz stanovite zadarske obitelji, odvjetka ugledne porodice.
Donat je živio u doba franačkoga cara Karla Velikoga i bizantskoga cara Nikefora I. Službena povijest ne sumnja u pouzdanost podataka što ih je o Donatu zabilježio Einhard (poznat i kao Eginhard), franački dvorski povjesničar i biograf Karla Velikoga. Taj povjesničar u svojemu djelu ″Annales Regni Francorum″ iz 805. spominje da je Donat, zajedno s mletačkim velikašima Obelarijem i Beatom te zadarskim priorom Pavlom, bio u izaslanstvu dalmatinskih gradova koje pohodilo je Karla Velikoga u Diedenhofenu, današnjemu gradu Thionvilleu u Francuskoj.
K tome ne podliježe sumnji da su Donat i Mlečanin Beato bili na dvoru bizantskoga cara Nikefora I. u Konstantinopolu u svojstvu franačkih izaslanika. Pregovarali su o razgraničenju između bizantskih temata na jadranskoj obali, tj. posebnih jedinica lokalne samouprave, i područjâ u Dalmaciji koja bijahu pod vlašću hrvatskih kneževa. Zahvaljujući tim Donatovim diplomatskim pohodima i pregovorima, kako su skloni tumačiti mnogi povjesničari, zaključen je 812. godine Aachenski mir između Franačkog i Bizantskog Carstva. Time su Francima pripale Istra i Dalmacija, ali bez većih gradova, a Bizant je dobio vlast nad Kotorom, Dubrovnikom, Splitom, Trogirom, Rabom, Krkom i Osorom. Uz rečene gradove, Bizantu je pripala i Venecija. Iako je odanost tih gradova Bizantu trajala, uz neke prekide, do 12. stoljeća, zadržali su, zaslugom biskupa Donata, veliku autonomiju te su ujedno bili čuvari plovnih putova i zaštitnici slobodne trgovine.
Osobito je važno reći da je bizantski car Nikefor I. darovao biskupu Donatu moći sirmijske mučenice svete Anastazije ili Stošije. Donat ih je prenio u Zadar i pohranio u tadašnjoj katedrali svetoga Petra, koja je poslije posvećena svetoj Stošiji. Zadarski je biskup dobio u Carigradu i relikvije svetoga Krizogona ili Krševana, također i relikvije solunskih svetica: sestara Irene, Agape i Chione. Posebno treba istaknuti da se upravo zaslugom biskupa Donata štuje u Zadru sveta Stošija: do danas ostade sačuvan mramorni kovčeg s Donatovim zavjetnim natpisom za moći ove svetice.
Donat je umro početkom 9. stoljeća te je pokopan u crkvi Svetoga Trojstva. Posmrtni su mu ostatci 1622., za službovanja zadarskoga nadbiskupa Luke Stelle, pohranjeni ispod njezina glavnog oltara. Godine 1809., za francuske uprave nad Zadrom, premješteni su u katedralu svete Stošije, gdje su i danas. Uputno je spomenuti da je o zaslužnome zadarskom biskupu pisao među inima isusovac Daniele Farlati u 5. svesku monumentalnoga djela ″Illyricum sacrum″, objavljenoga u Veneciji 1775.
Biskupu Donatu, uza sve rečeno, pripadaju i zasluge za izgradnju glasovite zadarske crkve Svetoga Trojstva, velebne rotonde podignute početkom 9. stoljeća, koja će u 15. stoljeću biti preimenovana i nazvana po svetome Donatu. Posrijedi je najveća predromanička građevina u Hrvatskoj: visoka 27 metara i široka 22 metra (ne ubrajajući širinu predvorja, ″narteksa″). Ova impozantna crkvena građevina sastoji se od dva valjka i tri poluvaljka odnosno apside. Pročelje je građeno rustikalnim kamenom, lomljencem, povezanim obiljem žbuke, što je tipična i prepoznatljiva značajka starohrvatske, predromaničke gradnje. Znatan dio kamene plastike odnosno arhitektonskih ukrasa potječe od porušenoga rimskog foruma. Prema mišljenju mnogih povjesničara umjetnosti, riječ je o najznačajnijemu kulturnopovijesnom spomeniku predromaničke arhitekture u Hrvatskoj. U pogledu tlocrta i vanjskoga oblikovanja razaznatljivi su na crkvi svetoga Donata utjecaji karolinških i bizantskih sakralnih građevina, primjerice dvorske kapele Karla Velikoga u Aachenu i crkve San Vitale u Ravenni. Ali rečeni utjecaji nisu imitacija, nego kreativna interpretacija. Jer crkva svetoga Donata sa svojim neobičnim valjkastim oblikom i dvostrukim unutarnjim prostorom, kao i grubom monumentalnošću – iskazuje se originalnom i jedincatom.
Danas je ova crkva nezaobilazno mjesto turističkih pohoda te prostor za koncerte crkvene, duhovne i druge ozbiljne glazbe, ponajvećma srednjovjekovne i renesansne. Čuvene ″Glazbene večeri u svetome Donatu″ postaju mjestom i vremenom susreta suzvučja i obličja, glazbe i arhitekture, umjetnosti i duhovnosti.
