Razmišljanje o misnim čitanjima 2. korizmene nedjelje

Ivica Hadaš - Vatikan

Sutrašnja nas liturgija priprema za otajstvo Isusove muke, smrti i uskrsnuća s dva trenutka njegove muke i uskrsnuća. Prva dva čitanja sutrašnje liturgije govore o Abrahamovoj žrtvi i Kristovoj žrtvi; evanđelje govori o preobraženju koje nam unaprijed pokazuje Isusovu proslavu u uskrsnuću.

Cijela je korizma priprema za gorljivo slavlje Isusova otajstva muke, smrti i uskrsnuća. Oraspoložimo se stoga kako bismo to otajstvo živjeli ne samo dušom, nego i životom. Upravo kako je učinio sveti Pavao koji je ispovijedao da je jedini cilj njegova života bio „da upozna Krista i snagu uskrsnuća njegova i zajedništvo u patnjama njegovim“. Kršćanski se život sastoji od tog životnog poznavanja Krista u njegovom dvostrukom otajstvu trpljenja i slave.

Prvo nam čitanje govori o događaju u kojem Bog kuša Abrahama. Događaj je usredotočen na žrtvu Abrahama praoca naše vjere. Možemo zamisliti da je glavna osoba toga događaja Izak koji je prikazan Bogu; zapravo, izvještaj govori o Abrahamu koji mora uzeti svojeg jedinog sina miljenika i otići prikazati ga kao žrtvu. To je kušnja koju je Bog želio kako bi ojačao Abrahamov odnos s Bogom.

Za Židove žrtva nije bila negativna stvarnost, nego pozitivna, jer ih je ujedinjavala s Bogom. Danas više ne shvaćamo tu pozitivnu dimenziju žrtve, zato smo pozvani ponovo ju otkriti.

Abraham je bezgraničnom velikodušnošću spreman Bogu prikazati vlastitoga sina miljenika, kako bi ga Bog otajstveno sjedinio sa sobom. No u trenutku u kojem Abraham treba žrtvovati sina, anđeo Gospodnji ga zaustavlja, govoreći: „Abrahame! Abrahame! Ne spuštaj ruku na dječaka niti mu što čini!“

Božja nakana nije ubiti Izaka, niti u pozitivnoj perspektivi sjediniti ga sa sobom.

Anđeo je prepoznao da Abraham nije oklijevao žrtvovati vlastitoga sina, te mu kaže: „Sad, evo, znam da se Boga bojiš, jer nisi uskratio ni svog sina, jedinca svoga“. Gospodin potom ponavlja te riječi u proroštvu: „Kad si to učinio i nisi mi uskratio svog jedinca sina, svoj ću blagoslov na te izliti“.

Abrahamova žrtva koja, zapravo, nije izvršena, izvor je neizmjernog blagoslova. Bog Abrahamu kaže: „Učiniti ću tvoje potomstvo brojnim poput zvijezda na nebu i pijeska na obali morskoj. Svi će se narodi zemlje blagoslivljati tvojim potomstvom“. Tako se objavljuje plodnost žrtve.

U drugom čitanju sveti Pavao ističe da je Bog taj koji je učinio žrtvu; nije poštedio vlastitoga Sina. Apostol Pavao uspoređuje Isusovu žrtvu s Abrahamom koji nije poštedio svojeg sina Izaka. Kristovu smrt nismo navikli smatrati žrtvom koja je izazvala trpljenje u Očevu srcu; ipak u njoj postoji i ta dimenzija. Stoga se u Kristovoj žrtvi objavljuje neizmjerna Očeva velikodušnost.

Isus se žrtvovao potpuno prianjajući toj Očevoj velikodušnosti. No prva je dimenzija njegove žrtve ta da je Bog za nas dao svoga Sina. Evanđelist Ivan ističe: „Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni“.

Ta izvanredna Božja velikodušnost kod svetoga Pavla izaziva divljenje i s druge strane, izaziva neograničeno povjerenje u Boga, jer „ako Bog nije poštedio vlastitoga Sina, već ga je predao za sve nas, kako nam neće dati sve ostalo s njime?“ Sve druge stvari koje nam Bog daje, manje su važni darovi od dara njegova Sina.

Sveti Pavao se pita: „Tko će podići tužbu protiv izabranika Božjih?“ Nemoguće je da bilo tko može optužiti „Božje izabranike“. Ako ih je Bog izabrao, mogu se osjećati sigurni od svake optužbe i osude. Apostol Pavao potom se pita: „Bog koji ih opravdava? Tko će ih osuditi?“ I odgovara: „Isus Krist koji je umro – još bolje: koji je uskrsnuo – koji je s desne strane Bogu i koji posreduje za nas?“

Tako nam prva dva čitanja sutrašnje liturgije pokazuju pozitivnu dimenziju Isusove žrtve.

Evanđelje nam govori o događaju preobraženja koji je očito u odnosu s Isusovim preobraženjem. Naime, radi se o proslavi koja prethodi; Isus se objavljuje u svojoj slavi i prije svoje žrtve; Bog ga proglašava svojim Sinom u kojemu mu je sva milina i poziva učenike da ga slušaju.

Isus sa sobom uzima tri najdraža apostola: Petra, Jakova i Ivana, kako bi ih pripremio na svoju muku koju je tek nedavno navijestio. U trenutku navještaja Petar nije uspio shvatiti to otajstvo i tada mu se snažno odupro. Sada Isus uzima sa sobom tri apostola, kako bi ih pripremio da nadvladaju sablazan križa, pokazujući im unaprijed svoju slavu.

Preobraženje prosvjetljava Isusa prije njegove muke; tako učenicima omogućava na pozitivan način suočiti se s njom, a da ne budu potreseni. Muka je otajstvo trpljenja, no isto je tako i „blažena muka“, kako se kaže u Rimskom kanonu; blažena je, jer je otajstvo Kristove izvanredne ljubavi.

Preobraženje nam pomaže bolje shvatiti i Isusovo uskrsnuće. Da prije muke nije bilo preobraženja s onim što je Bog rekao: „Ovo je Sin moj, Ljubljeni!“, uskrsnuće i Isusovo pashalno otajstvo ne bi bili lako shvaćeni u cijelosti. Zapravo, kako bismo ih shvatili, potrebno je unaprijed znati da onaj koji trpi i koji je proslavljen nije jednostavan čovjek, nego je Božji Sin koji se utjelovio da bi nas spasio.

Tako svjetlo preobraženja osvjetljava ne samo Isusovu muku, nego i njegovo uskrsnuće. Zahvaljujući tom događaju znamo da uskrsnuće nije proslava koja dolazi na neočekivan način, te da čovjeka stavlja u uski odnos s Bogom, no ne uistinu i izvanredan. Međutim, znamo da Božji Sin u uskrsnuću zadobiva slavu koju je posjedovao već prije stvaranja svijeta. U uskrsnuću se čovjek Isus objavljuje kao pravi Božji Sin. Nije čovjek kojega je Bog usvojio, kako su smatrali neki heretici, nego je stvarno vječni Božji Sin. Njegova je slava potpuno sinovska slava.

Dakle, ne iznenađuje nas činjenica da u svojoj Drugoj poslanici sveti Petar mnogo ističe preobraženje, jer smo upravo zahvaljujući njemu uvedeni u istinsko poznavanje Isusovog otajstva muke, smrti i uskrsnuća; onaj koji trpi i onaj koji je proslavljen, jest Božji Sin. Isus je bio Božji Sin još prije nego što je u svojem čovještvu primio cijelu svoju sinovsku slavu po tom otajstvu krajnje ljubavi koja je njegova muka.

Stoga zahvalimo Isusu za dar preobraženja koji nam pomaže kontemplirati ga u njegovoj slavi. Za nas je važno razmatrati taj događaj. Mnogi su sveci bili privučeni tim otajstvom. Pa i Grčka Crkva sa svojim ikonama ima poseban kult za njega. Preobraženje je svjetlo otajstvo koje je velika pomoć našoj vjeri.