Umro je međunarodno priznati bibličar Frédéric Manns, OFM, rođen u današnjoj BiH

Roberta Cetera

Krajem studenoga Jeruzalem je imao još nekoliko gotovo ljetnih dana. Pogled s terase samostana Bičevanja Isusova priziva posebne emocije: na istoku Maslinska gora, na sjeveru Sveti grob, a točno ispred zlatna kupola džamije na Stijeni, na Brdu hrama. Nije bilo lako uvjeriti fra Frédérica da se popne na terasu i priča o sebi. Uhođenje je to koje je trajalo mjesecima. "Moj život nema ništa posebno, koga briga? Ja sam samo ljubitelj Riječi". Fra Frédéric Manns dubokom je poniznošću pokazivao svoju veliku mudrost.

"No, oče Manns, već godinu dana čitatelji našeg lista L'Osservatore Romano uživaju u Vašim nedjeljnim pripovijestima ("Racconti della domenica"); mnogi su nas zamolili da Vas, ako je moguće, bolje upoznamo". Na kraju, kada sam mu rekla da je i papa Franjo jedan od njegovih vjernih čitatelja, proveo je par sati na toj prekrasnoj terasi, ispijajući talijansku kavu. Priča je to o životu koja danas, samo nekoliko tjedana kasnije, ponovno slušana, ima okus testamenta, što mi daje čast i trepet.

Tema "susret sa Zaručnikom" ponavlja se nekoliko puta u našem susretu. "Jako sam sretan onim što mi je Gospodin dao u ovom životu. Bilo je to uglavnom neočekivano i nepredvidivo. Nikad nisam zamišljao da ću većinu svog života provesti ovdje, u njegovoj zemlji. Gospodin nas uvijek iznenađuje. Nadam se da sam činio dobro. Sada samo moram susresti Zaručnika". Pitam se danas nije li u tim riječima bio osjećaj vrlo bliskog kraja, tada posve nepredvidivog.

S druge strane, "znaš koliko se trudim biti racionalan, Jeruzalem uvijek iznova izaziva neobjašnjive senzibilnosti. Ovdje se događaju nevjerojatne stvari. Koliko sam samo iznenadnih obraćenja, koliko neobjašnjivih podudarnosti, koliko iznenađujućih i providonosnih događaja vidio u ovih 40 godina ovdje. Kao da je pod ovim bijelim kamenjem postojao magnetizam, nepoznata energija. Kao da je ova zemlja zadržala dio transformirajuće energije Uskrsloga koji je njome hodao. Postoji izravna veza s nebeskim Jeruzalemom. Zato uvijek govorim da Jeruzalem ne treba samo vidjeti i propješačiti, nego prije svega “osjećati”. "Osjećam" to u svakom djeliću dana. Nevjerojatna mi je radost živjeti ovdje. Nisam se mogao zamisliti nigdje drugdje. Molitva i slavljenje euharistije ovdje je uistinu iščekivanje susreta Supružnika. Vjeruješ li mi?".

Koliko godina fra Frédéric živi ovdje? "Mnogo. Prvi put sam ovamo došao 1972. godine, kada sam primljen na doktorat. Već sam više od 10 godina bio franjevac, a svećenik tri godine. Dolazim iz onog dijela Francuske koji je vrlo blizu Njemačke, možda sam se zato oduvijek osjećao građaninom svijeta. Rođen sam u ratno vrijeme u Hrvatskoj [3. listopada 1942. u Novoj Topoli, danas BiH, nap. prev.]. Bila su to teška vremena, ponetko iz moje obitelji bio je uključen u Vichyjev režim. Moji roditelji potom su se vratili sa mnom vrlo mladim živjeti u Strasbourg. Volio sam učiti: s 18 godina sam završio studij filozofije, a četiri godine kasnije diplomirao sam klasičnu književnost, volio sam starogrčki. Zatim sam 1961. godine dao zavjete među Manjom braćom i započeo teološki studij. Privlačnost za Riječju Božjom bila je jaka pa sam se 1970. našao u Rimu gdje sam dvije godine studirao na Biblijskom institutu. Potom sam došao ovamo i nastavio".

A što ste posebno studirali? "Bio sam fasciniran upoznavanjem kulturnog i religijskog okruženja u kojem je živio Isus. Vidite, ako kršćanstvo ne vidimo kao ideju, nego kao živi susret s osobom, onda moramo pobliže upoznati tu osobu, gdje je živio, kako je živio". Proučavanje židovske sredine prvog stoljeća (osobito u svjetlu Evanđelja po Ivanu i života prvih kršćanskih zajednica) činit će sljedećih godina nit njegovih istraživanja. Tome će posvetiti mnoge svoje knjige. Kroz njih će inaugurirati svoj osobni stil koji je doživio veliki uspjeh: ponovno pripovijedanje odlomaka iz Svetog pisma, jednostavnim jezikom dostupnim svima, izvan uobičajenog stereotipnog čitanja. Ponovno pripovijedanje obogaćeno je opisom kulturološkog i obrednog ambijenta i midrašem tog vremena. Naizgled jednostavnije, u biti bogatije.

"Manns ne priča o Bibliji, on ti omogućuje da je živiš. On oživljava likove o kojima piše, omogućuje da ih upoznaš", kazao nam je papa Franjo nakon što je pročitao “I racconti della domenica” u L’Osservatore Romano.

"Tema židovske sredine prvog stoljeća – nastavlja u priči fra Frédéric – toliko me fascinirala da sam odlučio nastaviti studij na Hebrejskom sveučilištu u Jeruzalemu". To je stil pisanja koji je, međutim, imao čisto pastoralno podrijetlo i svrhu: "Bio sam pozvan da 'ispričam', 'pripovijedam' Sveto pismo jednom crkvenom pokretu koji osobito okuplja ranjive ljude i često bez ikakvog znanja o Bibliji. Odmah sam shvatio da je najbolji način da ih upoznam s Riječi Božjom bio predstaviti je u njenoj svakodnevici, a samim time i spustiti je u njenu svakodnevicu: Evanđelja su osvrt na nesretne ljude kojima je potrebno spasenje, kao što smo i svi mi danas". Kombinacija znanosti i popularizacije bila je paradigma njegova rada. "Nisam mogao zamisliti svoju ulogu kao jednostavnog 'učenjaka'. Vidite, Božji narod je bogat vjerskom odanošću i pobožnošću, a često i milosrđem, no Božja je Riječ još uvijek toliko nepoznata u njezinom bogatstvu. No upravo Riječ Božja, a ne tek dobri osjećaji, duboko mijenja ljude. Pratio sam tisuće hodočasnika u Svetu zemlju, za mene je to bila bitna aktivnost za moj poziv. Hranio sam se njihovim zapažanjima, jednostavnim i intuitivnim. I zajedno smo se hranili Riječju Božjom. S mnogima se od njih dopisujem i nakon više godina. Koliko bih vam iznenađujućih priča mogao ispričati o hodočasnicima... Putovanje u Svetu zemlju uvijek je prilika za promišljanje cijelog života, točka suspenzije postojanja. Pomalo slično ovome što ja sada radim s Vama (smijeh). Već sam Vam rekao da ispod ovog kamenja ima nešto magnetično, na ovom mjestu se događaju nevjerojatne stvari. Ovdje Duh govori više nego drugdje".

Godine 1996. fra Frédéric Manns postaje ravnatelj studija Biblicum Francescanum, koji je pod njegovim vodstvom priznat kao fakultet. A u međuvremenu je, osim poučavanja, nastavio pisati knjige, surađivati s drugim sveučilištima, propovijedati i ispovijedati, predvoditi hodočašća, poučavati u bogoslovijama po cijelom svijetu, odnosno "upravljati mirisnim Isusovim riječima" da se izrazimo kao kustos Svete zemlje Francesco Patton. I moliti. "Kad sam u zoru išao pripremati crkvu, kaže sakristan iz samostana Bičevanja Isusova, zatekao sam ga već tamo, tko zna koliko već dugo u molitvi".

Kako fra Frédéric danas provodi sve te aktivnosti? "Motivira me opažanje da je čovjek gladan Boga. Njegove Riječi. Svi smo gladni tako da prosimo na njegovim vratima. Dokle god mogu, činit ću sve da ovaj kruh dobijem i ponovno darujem. Nadam se potom da ću umrijeti ovdje, gdje se susreću zemaljski i nebeski Jeruzalem. Ali sada moram činiti, kako bih brzo mogao ususret Zaručniku".

(Vatican News – rc – bj)