Amoris Laetitia. Ljubav koja postaje plodna

Branko Jurić

Peto poglavlje: Ljubav koja postaje plodna

Cijelo peto poglavlje (AL 165-198) usredotočeno je na plodnost i generativnost ljubavi. Na duhovno i psihički dubok način govori se o dočeku novog života, o očekivanju trudnoće, o ljubavi majke i oca. Ali i o proširenoj plodnosti, posvajanju, prihvaćanju doprinosa obitelji u promicanju "kulture susreta", o životu u obitelji u širem smislu, uz prisustvo rođaka i prijatelja.

Ne može se imati obitelj bez snova

Obitelj je mjesto u kojem se novi život ne samo rađa nego i prihvaća kao Božji dar. Djecu se voli i prije nego što se rode. Ako dijete dolazi na svijet u neželjenim okolnostima, roditelji ili ostali članovi obitelji moraju učiniti sve što je u njihovoj moći da ga prihvate kao Božji dar i preuzeti na sebe odgovornost da ga se prihvati otvoreno i s ljubavlju (AL 166).

Trudnoća je teško, ali ujedno i divno vrijeme. "Svako dijete koje se oblikuje u krilu svoje majke dio je vječnog nauma Boga Oca i njegove vječne ljubavi: 'Prije nego što te oblikovah u majčinoj utrobi, ja te znadoh; prije nego što iz krila majčina izađe, ja te posvetih' (Jr 1,5)" (AL 168). Punih devet mjeseci očevi i majke sanjaju o svojem djetetu. Ne može se imati obitelj bez snova (AL 169), zaključuje Rimski biskup.

Dijete se voli jer je dijete

Zahvaljujući znanstvenom napretku, danas se može unaprijed znati koju će boju kose imati dijete ili od kojih će bolesti možda patiti u budućnosti itd., no samo Bog koji ga je stvorio u potpunosti ga poznaje. "Jedino on zna ono što je najdragocjenije, ono što je najvažnije". Stoga se: "dijete voli jer je dijete, ne zato što je lijepo ili zato što je ovo ili ono; ne, nego zato jer je dijete" (AL 170).

Svaku ženu koja očekuje porođaj, Papa srdačno potiče da bude sretna i ne dopusti da joj išta oduzme duboku radost majčinstva: "To dijete zaslužuje tvoju sreću. Ne dopusti da strahovi, brige, tuđi komentari ili problemi ugase tvoju radost što Bog putem tebe donosi novi život na svijet. [...] I moli Gospodina da čuva tvoju radost kako bi ju ti mogla prenijeti svojemu djetetu" (AL 171).

Pomoći djetetu da doživi svijet kao dobro i ugodno mjesto

Tek što se rodi, djetetu se ljubav pokazuje darom osobnog imena, zajedničkim jezikom, pogledima punim ljubavi i vedrim osmijesima (AL 172). Roditelji štite dijete nježnošću i svojim mu suosjećanjem pomažu stvoriti povjerenje kako bi doživjelo da je svijet dobro i ugodno mjesto. Pomažu djetetu uočiti granice stvarnosti kako bi bilo otvoreno za izazove šireg svijeta, u kojem se treba boriti i naporno raditi (AL 175).

Pronaći sklad

Franjo ističe kako je važno tražiti načine da se pronađe sklad između studiranja, posla i obitelji, te da "veličanstvenost žene uključuje sva prava koja proizlaze iz njezina neotuđivog ljudskog dostojanstva" (AL 173). S druge strane, i očevi su katkad tako usredotočeni na sami sebe, na svoj posao, na vlastita individualna postignuća, da zaboravljaju čak i obitelj (AL 176). Otac treba biti blizu svoje supruge, da s njom dijeli sve, radosti i tuge, napore i nade. I biti blizu djece u njihovu rastu, biti nazočan, uvijek (AL 177), piše Papa.

Posvojenje i udomljavanje djece

Mnogi bračni parovi ne mogu imati djecu i to im zadaje patnju. Zato se u pobudnici podsjeća na riječi Drugog vatikanskog koncila koji naučava da ženidba "nije ustanovljena samo radi rađanja". Osim toga, "majčinstvo nije samo isključivo biološka stvarnost, nego se izražava na različite načine" (AL 178). Franjo u posvajanju i udomljavanju vidi "vrlo velikodušan način da se ostvari majčinstvo i očinstvo", te ohrabruje "one koji ne mogu imati djecu da prošire svoju bračnu ljubav i prigrle one koji nemaju odgovarajuće obiteljsko ozračje". Posvajanje djeteta čin je ljubavi kojim se "dar obitelji pruža onomu tko je nema" (AL 179), no "odluku o posvojenju i udomljenju uvijek treba ponajprije nadahnjivati interes djeteta" (AL 180).

Izaći iz vlastitog doma i iskazati solidarnost u društvu

Papa također podsjeća na to "da rađanje i posvajanje nisu jedini načini da se iskusi plodnost ljubavi. [...] Obitelj ne smije samu sebe doživljavati kao utočište koje štiti od društva, nego umjesto toga mora izaći iz vlastitog doma kako bi drugima iskazala solidarnost" (AL 181). "Ni lsus nije odrastao u uskoj i isključivoj vezi s Marijom i Josipom – piše Papa – nego se rado družio sa širom obitelji, rodbinom svojih roditelja i njihovim prijateljima" (AL 182).

Mistika sakramenta ima socijalni karakter

Otvorene i solidarne obitelji daju prostora siromašnima i sposobne su uspostaviti prijateljstvo s onima koji su u gorem položaju od njih (AL 183). Franjo, u tom smislu, podsjeća na Prvu poslanicu Korinćanima (11,17-34) u kojoj Apostol naroda progovara "o sramotnom stanju u tamošnjoj zajednici: imućniji članovi skloni su diskriminiranju siromašnijih, a to se događa i na zajedničkom susretu za stolom (agape), koji je pratilo slavlje euharistije. Dok bogati uživaju u hrani, siromašni su puki promatrači i gladuju" (AL 185). Stoga, "ne treba zaboraviti da mistika sakramenta ima socijalni karakter. Kad oni koji se pričešćuju ostaju slijepi na potrebe siromašnih i onih koji pate ili pristaju na različite oblike podjele, prezira i nejednakosti, euharistiju se prima nedostojno. S druge strane, u obiteljima koje pristupaju euharistiji redovito i s pravom raspoloživošću, jača želja za bratstvom kao i socijalna svijest i njihovo opredjeljenje za one u potrebi" (AL 186).

Specifična relacija mladih i starih

Amoris Laetitia ne uzima u obzir tek "mononuklearnu" obitelj, jer je dobro svjesna obitelji kao mreže širokih relacija. I unutar te društvene dimenzije, Papa posebno ističe i specifičnu ulogu odnosa između mladih i starih, te odnos između braće i sestara kao pripravničke prakse za rast u odnosima s drugima. On podsjeća da se roditelje ne smije napustiti ili zanemariti, ali "sama ženidba traži da ih se 'ostavi' tako da novi dom bude pravo ognjište, prostor sigurnosti, nade i budućih planova, a par uistinu može postati 'jedno'. U nekim se brakovima događa da jedan bračni drug skriva drugomu mnoge stvari koje, međutim, govori svojim roditeljima, tako da mišljenja roditelja postaju važnija od osjećaja i mišljenja bračnog druga. To stanje nije moguće dugo podnositi, i ono može biti samo privremeno, dok se ne stvore uvjeti da supruzi rastu u povjerenju i komunikaciji. Brak je izazov za muževe i žene da pronađu nove načine da budu sinovi i kćeri" (AL 190), piše Papa.

Čuti vapaj starijih osoba

'Ne zabaci me u starosti: kad mi malakšu sile, ne zapusti me!' (Ps 71,9). To je vapaj starije osobe koja se boji zaborava i prijezira. "Kao što nas Bog poziva da budemo njegova oruđa za slušanje prošnje siromašnih, tako od nas očekuje da čujemo vapaj starijih osoba", ističe Franjo dodajući kako bi želio "Crkvu koja izaziva kulturu odbacivanja preobilnom radošću zagrljaja između mladih i starijih!" (AL 191).

Povijest ne počinje s nama

Upravo su djedovi i bake mnogo puta "ti koji jamče prenošenje velikih vrednota svojim unucima. Mnogi kažu da upravo djedovima i bakama duguju svoje uvođenje u kršćanski život. Svojim riječima, milovanjima ili samom svojom nazočnošću oni pomažu djeci shvatiti da povijest ne počinje s njima, da idu putem koji su mnogi prije njih prošli i da trebaju poštovati sve ono što je bilo prije njih" (AL 192).