Sakralna arhitektura. Mjesto za čuvanje svetih ulja

Dolores Petrović, mag. arch.

Čuvanje svetih ulja uvijek je bilo na sporednom mjestu u sakralnom objektu, nikad centralno. U krstionicama je čuvanje ulja bilo važno mjesto dok se one ne smanjuju i u obliku krsne posude ne dolaze u unutrašnjost crkve. Do tad je tabernakul za čuvanje ulja u krstionicama bitno mjesto, najčešće u obliku kapelice u kojoj se nalazio ormar / tabernakul u kojem se čuvaju sveta ulja.

Ulje se koristilo za posvećivanje kaleža, za posvećivanje zvona, posvećivanje krstionice, pomirenje heretika i mnoge druge stvari.

Sve kulture posjeduju element ulja, ulje je prisutno radi svojih svojstava koje voda nema. Ulje liječi, prodire, pa čak i osvjetljava. Mnogi lijekovi su zbog ovih mogućnosti pomiješani upravo s uljem, jer ulje prodire, a time i liječi. U hebrejskoj kulturi stvari koje se žele očuvati premazane su uljem i tako ne propadaju. U Izraelu je čak i kralj pomazan, pa i narod je pomazan. Ulje je povezano, dakle, s čitavom poviješću Izraela.

Za kršćanstvo pomazanje je stvar povezana sa Svetim Duhom, baš kao i sveta voda. Kršćani posjeduju simbol ulja prikazan elementom golubice koja, s maslinovom grančicom u ustima, najavljuje mir. Ta slika postaje ne samo simbol čistog Svetog Duha nego i simbol pomazanja. Golubica je smatrana pticom plodnosti u tadašnjoj antičkoj kulturi i kršćani ju preuzimaju kao simbol. Golubica je i simbol plodnosti u smislu ljubavi. Kao jedna mirna životinja, simbol je i vjernosti i vjere, jer kad jedna umire druga ostaje sama do kraja života. Golubica je dakle simbol Crkve, same zaručnice Kristove. Iz ovih motiva se uvijek prikazuje lijepa forma golubice u svjetlosti, predstavljajući Duha Svetoga. Zbog ovog su i prvi kršćani predstavljali njihove duše kao golubice. Kršćani postaju Kristovi jer primaju znak Svetog Duha, dakle ovo ulje je sposobno to učiniti.

U određenom smislu sve može postati simbol Krista, jer je sve rekapitulirano u njemu. Ako smo pomazani njegovim uljem čak i mi sami možemo biti simbol Krista.

Element ulja je element posvećenja. U prijevodima iz polovice drugog stoljeća, u kojima se već spominje da se ulja posvećuju, spominju se dva ulja: mistično ulje i euharistijsko ulje. Ovo pomaže shvatiti kako su sveta ulja posvećivana tijekom mise i kako ulje kao samo nije sveto, nego pak biva posvećeno u jednom sakramentu. Ova dva ulja su dva osnovna ulja o kojima se priča u prvim povijesnim prijevodima. Kasnije se, kao treće, spominje i ulje za bolesne.

Posvećivanje ulja se kroz povijest u različitim crkvama, s različitim tradicijama razlikuje. U crkvama koje nisu rimske, ovo posvećivanje ulja radilo se u različitim trenucima. Primjerice, u crkvama na Pirinejskom poluotoku ulje za bolesne se posvećuje za vrijeme Svetih Kuzme i Damjana, koji se smatraju svetim liječnicima. Dok su pak u Rimu ulja bila posvećena na Veliki četvrtak. Ovi različiti rituali tokom stoljeća većinom se gube. Rim je, može se reći, pobijedio ovu konkurenciju i danas ovu posvetu slavimo na rimski način.

U današnjoj liturgiji posjedujemo tri ulja s tri različite funkcije naspram kršćanskog života:

Prvo je ulje katekumena, čiji je simbol slovo “C“. Ovo je ulje koje se koristi prije krštenja, kao simbol zaštite osobe od zla. Ovo ulje priprema vjernika za borbu, daje energiju i silu, to je zaista jako ulje koje posvećuje sve što se dodirne s istim. Dakle, ovim uljem se posvećuje oltar, svećenik i sve ono što treba biti posvećeno.

Bilo je vremena u kojima su sva tri ulja bila posvećena iznad oltara zajedno na svetoj misi; međutim, ovaj običaj se s vremenom gubi.

Drugo je ulje krizme, čiji je simbol slovo “O“, zapravo je mješavina ulja i balzama. Ovo ulje je i parfimirano ulje, za razliku od dva ostala. U svom sakramentalnom životu, kršćanin prima ovo ulje najmanje dva puta. U principu, u sakramentu kršćanske inicijacije ovi sakramenti su se primali zajedno. U istom procesu katekumen je primao ulje katekumena, nakon toga krštenje svetom vodom i nakon izlaska iz iste mazao se krizmanim uljem, nakon čega slijedi odlazak crkvu s drugim krštenima i prvo slavlje i primanje euharistije. Tokom povijesti ovi se sakramenti odvajaju kako bi ih vjernici bolje razumjeli, ali i radi samog pojednostavljenja slavlja. Tako danas kršćani primaju krizmano ulje na dan krštenja i na dan krizme, dakle dva puta u životu. U orijentalnim crkvama se, primjerice, i danas Sveta Potvrda i Prva Svet Pričest daju u istom danu; naime. djeca dobivaju mali komadić euharistije i piju posvećeno vino.

Treće ulje je ulje za bolesne, čiji je simbol slovo “I“. Sakrament za bolesne prima se u zadnjim trenucima života i zato se zove i posljednji obred. To je posljednje pomazanje koje kršćanin prima. Liturgijska reforma pokušava vratiti ovaj sakrament u njegovom originalnom smislu, kao olakšanje i iscjeljenje u bolesti, koji stvarno ima veliki učinak. Pokušava vratiti ovaj sakrament zbog svjesnosti prisutnosti straha od ovog istog u kršćanskom narodu. Međutim, ovo nije sakrament smrti, zapravo je sakrament nasuprot fizičkog i onog drugog života.

Liturgijska reforma nakon Drugog vatikanskog koncila nažalost još nije dosegnula ovu dubinu jer u mnogim župama, naročito onima s modernim objektima, ne možemo vidjeti sveta ulja u prostoru crkve. Ona se čuvaju u sakristiji, u određenom ormaru koji nije primjetan. Ova sveta ulja su kroz povijest puno bolje čuvana, u određenomu tabernakulu, gdje vidimo veliku svijest o njihovoj važnosti. Naime, sakralne stvari zahtijevaju i sakralnu ambalažu dostojnu njih. Čak i prije nego su kršćani čuvali hostiju u sakralnoj ambalaži, čuvali su sveta ulja u ovakvim ambalažama, kao veliku dragocjenost. Ovi ormari u kojima se čuvaju sveta ulja često se mogu vidjeti u antičkim crkvama. Današnje čuvanje svetih ulja svodi se na banalnost, često su to rješenja staklenih posuda kroz koje vidimo sve, bez posebnog ormara/ tabernakula. Ali što se više vidi, manje se razumije.