Dvadeset i šesta nedjelja kroz godinu (A). Riječ Božju tumači vlč. Ivica Cujzek
Vlč. Ivica Cujzek
Hvaljen Isus i Marija, poštovani i dragi slušatelji!
Netko je rekao da svaki film jednom mora završiti, a u odjavnoj špici lijepo i čitko piše tko je u njemu bio glumac. Naš je svijet oblijepljen plakatima i obećanjima. Oglasi, reklame, pozivnice… uvjeravaju nas da lako možemo lijepo izgledati, dobro zaraditi, jeftino kupiti, odlično se zabaviti, smiriti živce, uvjeravaju nas kako nam je sve dostupno, obećavaju kako si lako možemo priuštiti komfor, samo ako ne razmišljamo previše o posljedicama i stvarnim potrebama i mogućnostima, ako ne marimo previše za one kraj nas, ako ne gledamo previše prema nebu gdje takvih naljepnica nema. Današnje evanđelje poziva nas da preispitamo jesu li i naša srca, kao i oči, oblijepljena takvim trikovima i jesu li se spremna „po muci i križu“, kako molimo, a ne bez muke i truda, uzdignuti prema čistoći neba.
U primjeru dvojice sinova Isus nam ne daje crno-bijelu sliku stvarnosti jer takva stvarnost postoji samo u reklamama i filmovima, samo u odglumljenim dionicama života. Čini nam se da ni jedan od sinova nije dobro postupio. Ni jedan nije zadovoljio naša očekivanja, napose ona koja imamo od svojih bližnjih. Očekujemo da nam nikada ništa ne proturječe, da uvijek sve prihvate i uvijek budu na usluzi, uvijek nasmijani i raspoloženi, kao oni na reklamama i filmovima. A tu njihovu dobrotu uzimamo zdravo za gotovo. Bližnji ne mogu biti takvi, takvi mogu biti samo oni koji su naši daljnji. Lako je na daljinu smiješiti se, praviti se da nam ništa ne smeta i idealno živjeti, kad će i onako ta osoba začas otići. Ali oni s kojima živimo svaki dan, s kojima dijelimo sve boli, razočaranja, čije vidimo i rane i mane, a ne samo vrline - tu se naša volja lomi.
Kada smo zadnji put majci ili baki rekli hvala što nam je s puno pažnje skuhala ručak, i k tomu omiljeni? A kod nekoga u gostima ili u restoranu redovito sa smiješkom hvalimo, makar oni to rade za novac i makar nam nije baš bilo po ukusu. Ili kada smo zadnji put kao obitelj zajedno sjeli i odigrali partiju bele, šaha…? A kad idemo negdje van iz kuće jedva čekamo takva druženja. Čuje li se u našim obiteljima smijeh, veselje, pjesma, molitva, ili je to pridržano samo za one trenutke kada netko k nama dođe ili kad netko od ukućana razgovara na telefon, ili kada smo u crkvi pred drugima? A vraćajući se doma, vraćamo se u svoju razdražljivost, natmurenost i neraspoloženost. To je, dragi slušatelji, realnost o kojoj Isus govori kada pita: „Što vam se čini?“
Slobodno se pitamo kako to da nam je on, koji je svojim „Da“ Očevoj volji završio na križu! dao za primjer vjere sina koji tako drsko svojim „Ne“ ocu proturječi. Ključ je u tome da nas blizina Boga u našoj svakodnevici mora potaknuti na dugoročno razmišljanje, a ne na trenutno zaletavanje. Bog od nas ne traži da budemo naivni i lakovjerni. On traži da naša vjera bude razumna. Vjera, nada i ljubav nisu trenutni osjećaji. To su kreposti koje ne funkcioniraju kada ih se glumi – na daljinu. One funkcioniraju samo u blizini koja je teška i složena. Zato zahtijevaju da se neprestano donosi i obnavlja odluka: Onda kada nam je lijepo, kada smo sretni i zadovoljni, odlučujemo biti vjerni. Ali i onda kada nam je teško, kada nam se ne da, kada nam je dosta svega i najradije bismo digli ruke i od ljudi i od Boga i od molitve i od mise i od kuhanja i košenja trave i svega - i onda jednako odlučujemo ostati vjerni. Zato nam Isus ne daje primjer reklamnog, nego realnog čovjeka. Čovjeka koji, premda mu nije bilo po volji, odlučuje učiniti ispravno, nadvladava svoju tvrdoglavost i ostaje vjeran. Život nije film koji je unaprijed režiran. Nalazimo se često pred brojnim iskušenjima u kojima ne znamo uvijek ispravno reagirati. Nije teško pogriješiti – i nije smak svijeta ako pogriješimo. Smak svijeta je ako postanemo glumci u vjeri i ako se prestanemo vraćati na Božji put tražeći njegovu volju.
