Trideset i prva nedjelja kroz godinu. Riječ Božju tumači fra Marinko Vukman

fra Marinko Vukman

Isus u današnjem evanđelju poučava svoje učenike i mnoštvo slušatelja, upućujući prijekore farizejima svoga vremena što ne žive onako kako uče druge vjernike. Napada umišljene učitelje koji se razmeću svojom pobožnošću i traže da im drugi iskazuju poštovanje. Riječi koje Gospodin govori u današnjem Evanđelju su oštre. One su jasno i izravno osuđivanje ponašanja koje nije ugodno Bogu, a to je licemjerje. Poanta je u tome da se licemjerje vidi dobro ljudskim očima. Stoga je vrlo lako suosjećati s onim što Isus govori i složiti se s njim. Međutim, ono što nije tako lako je ispitati vlastito srce i zapitati se u kojoj se mjeri ono što Gospodin kaže, odnosi na mene/nas.

Drugima vežu teške i nepodnošljive terete. Mogli bismo se zapitati: čine li moj život, moje riječi, moji stavovi drugima put lakšim, ili naprotiv, čine li ga nepodnošljivim? Je li slika kršćanstva koja proizlazi iz mog načina ponašanja i življenja, slika teškog tereta ili put sreće?

Bez sumnje, vrlo je lako svojoj djeci, supružniku ili braći i sestrama reći da se moraju ponašati na određeni način. Međutim, radimo li sami to što tražimo od drugih? Shvaćaju li drugi, ne po našim riječima, već po našim djelima, važnost da se prema svima ponašamo dobro, da nikoga ne kritiziramo iza leđa, ne ogovaramo ili što je još lošije – neistinu govorimo.

Sigurno da nas Bog nije stvorio i pozvao u život da drugima otežavamo živote. Pozvani smo biti pomagači svetosti svima s kojima dolazimo u doticaj. Koji je najbolji način za to? Isus nas jasno uči… neka najveći među vama bude vaš sluga. Prije svega, svojim primjerom, svojim dobročinstvom pretočenim u djela služenja. Ovako je to shvatio i sveti Pavao: „Nosite bremena jedan drugoga i na taj ćete način ispuniti Kristov zakon" (Gal. 6, 2). Farizeji su povećavali teret drugima…, a mi smo pozvani olakšati ga, baš kao je to činio Isus.

Na izvan, farizeji su dobri ljudi: mole se, pobožno žive po Zakonu i daju desetinu. Ali oni su primarno usredotočeni na sebe, a ne na Boga. Oni sebe vide kao već nalik Bogu, kao ljude koji ne trebaju božansko milosrđe jer su njihovi životi bezgrešni. Oni preziru one koji ne žive u skladu s njihovim standardima i propisima.

Isus je izravna suprotnost: on sebe vidi kao slugu svih - kao roba - koji je spreman oprati noge. Živi u velikoj jednostavnosti i nije zainteresiran za bogatstvo. Nježan je prema najmanjima i najnemoćnijima, prema svima je milostiv. Protiv je svakog oblika superiornosti, dominacije ili razmetanja. On poziva svakoga tko ga želi slijediti - stvara zajednicu jednakih, braće i sestara.

Snaga Isusove pobune protiv farizeja često je iznenađujuća: čini se da se onaj koji je bio tako susretljiv i suosjećajan s grešnicima nije mogao nositi s licemjerjem vjerskih vođa i njihovim dvostrukim mjerilima. Licemjerje znači igranje određene uloge, biti neistinit prema samome sebi. Isusove najoštrije riječi upućene su upravo prema toj kategoriji ljudi… "Govore, a ne čine." Dogodi li se ponekad i meni da uporno nešto tražim od drugog, a ja sam to ne činim?

Kršćanski identitet jest identitet sluge, učenika, poniznog sljedbenika Isusa Krista. Veličina je vidljiva u ljubavi, u spremnosti na služenje potrebama drugih, baš onako kako je to Isus činio.

Isus je jasno rekao: tko sebe uzvisuje, bit će ponižen, a tko se ponizuje, bit će uzvišen. Presveta Djevica Marija uči nas kako se poniznost ne sastoji samo u osjećaju poniznosti, već u tome da se svim srcem otvorimo Bogu i da svoj život doista stavimo u službu drugima. Zato je ona postala najbolja posrednica na putu do Boga, do te mjere da ju Crkva naziva „vrata nebeska“.