Radosna vijest, došašće i hod prema Svjetlu istinskome

Marito Mihovil Letica

Nahodimo se u došašću, na putu prema radosti Božića. U 35. poglavlju knjige proroka Izaije čitamo: ʺNek se uzraduje pustinja, / zemlja sasušena, / nek kliče stepa, nek ljiljan procvjeta. / Nek bujno cvatom cvate, / da, neka od veselja kliče i nek se raduje.ʺ (Iz 35, 1-2)

Čuli smo stihove koji su početak Izaijina hvalospjeva Bogu, početne riječi svojevrsne starozavjetne ʺode radostiʺ. Njome se navješćuje ne samo najradosniji događaj u crkvenome vremenitom hodu kroz godinu nego i nadvremenski i svevremenski događaj, predokus vječnosti, rođenje i dolazak Isusa Krista, Mesije koji donosi puninu radosti u čovjekovu oslobođenju i spasenju.

Budući da se ʺNovi zavjet u Starome skriva, a Stari u Novome otkrivaʺ, pronalazimo odjek tih Izaijinih riječi u novozavjetnim knjigama. Tako u 11. poglavlju ʺEvanđelja po Matejuʺ čitamo o pitanju i svjedočanstvu Ivana Krstitelja:

ʺA kad Ivan u tamnici doču za djela Kristova, posla svoje učenike da ga upitaju: ′Jesi li ti Onaj koji ima doći ili drugoga da čekamo?′ Isus im odgovori: ′Pođite i javite Ivanu što ste čuli i vidjeli: Slijepi proglédaju, hromi hode, gubavi se čiste, gluhi čuju, mrtvi ustaju, siromasima se navješćuje Evanđelje. I blago onom tko se ne sablazni o mene.′ʺ(Mt 11,2-6)

Važno je zapaziti da Isus podsjećanjem na Izaijino proroštvo pokazuje Ivanu da je došao otvoriti mesijansko razdoblje. Pri tome se valja prisjetiti da riječ ʺevanđeljeʺ dospijeva od grčkoga ʺevangélionʺ u značenju ′radosna vijest′, ′blagovijest′, ′dobra vijest′.

U današnjemu zapadnom svijetu – još uvijek kršćanskome, makar povijesno i nominalno – čak su i brojni kršćanski vjernici podlegli pred diktatom takozvane političke korektnosti i ne usuđuju se javno posvjedočiti da se Bog utjelovio u Isusu iz Nazareta. Čini se, nažalost, da doista nije pretjerano reći kako živimo u postkršćanskome svijetu i postkršćanskome dobu. S tim u vezi poželjno je podsjetiti da je nakladna kuća Verbum objavila 2019. knjigu Roda Drehera naslovljenu ʺBenediktova opcijaʺ a podnaslovljenu ʺStrategija za kršćane u postkršćanskom svijetuʺ. Riječ je o Benediktu iz Nursije, monahu koji je živio u 5. i 6. stoljeću te bio užasnut moralnim propadanjem i raspadom Rimskoga Carstva. Mladi se rimski patricij Benedikt otklonio od svijeta i udario temelje novomu kršćanskom načinu življenja.

Od kršćanina se očekuje – kako nekad tako i danas – da bude, kao što čitamo u novozavjetnim ivanovskim spisima, ″u svijetu″, ali da ne bude ″od svijeta″. Nije lako jednostavno i jednoznačno odgovoriti na pitanje što to zapravo znači u stvarnome životu.

Ali jedan od odgovora, u kontekstu došašća, zasigurno je ovaj: ne dajmo se u došašću zaslijepiti adventskim blještavilom, fizičkim svjetlima ponad ulica i trgova, uslijed čega bismo izgubili iz vida duhovno, metafizičko ili nadnaravno svjetlo. Okrenimo se duhovnomu i nadnaravnomu svjetlu jer ono je Svjetlo istinsko (koje pišemo s velikim početnim ″S″): Svjetlo što ga svojim dolaskom među ljude snažno i neposustalo ižaruje djetić Isus, koji je Krist, Mesija, ujedno Sin Božji i sâm utjelovljeni Bog.

Isus je utjelovljena radosna vijest i Svjetlo istinsko, ʺLux veraʺ. Ili, kako napisa evanđelist Ivan u Proslovu svojega Evanđelja: ʺSvjetlo istinsko koje prosvjetljuje svakog čovjeka dođe na svijet; […] (Iv 1,9).

U tim Ivanovim riječima sažeta je naša nada i izvor naše radosti u prihvaćanju predbožićne i svagdanje radosne vijesti.