Albert Einstein i religija
Albert Einstein je često spominjao činjenicu postojanja Boga, no izrazio je svoje protivljenje ne samo spram primitivne „religije straha“, već i spram svake „moralne religije“, kakva se nalazi u Starom i Novom zavjetu. Zalagao se za „kozmičku religioznost“, kojoj „ne odgovara nikakav antropomorfni pojam Boga“ (Religija i znanost, 1930.). Nagovještaje takve religioznosti nalazi u ponekim Davidovim Psalmima, te, pozivajući se na Schopenhauera, u budizmu.
Na pitanje jednog američkog rabina, vjeruje li u Boga, odgovorio je: „Vjerujem u Boga Spinozinog, koji se objavljuje u zakonomjernoj harmoniji svega bivstvujućeg, ne u boga koji se bavi sudbinama i djelovanjem ljudi.“ Zanimljiva je i jedna njegova kasnija izjava u kojoj kaže: „Više puta sam ponovio da je za mene misao o osobnom Bogu djetinja. Možete me nazvati agnostikom, no ne dijelim križarski duh profesionalnih ateista, gorljivosti kojih najviše pridonosi bolni čin oslobađanja od spona religijske indoktrinacije koju su primili u mladosti.“
Problem odnosa Einsteina spram Boga u najvećoj se mjeri odnosi na fizikalni pojam kauzalnosti. Naime, opći zakon kauzalnosti, tj. pravilo o uzroku i nužnoj posljedici, isključivao bi mogućnost božanskog zahvata u zbivanja svijeta. Einstein kaže da „tko je prožet kauzalnom zakonomjernošću svekolikog zbivanja, tome je ideja nekog bića koje zahvaća u tijek zbivanja svijeta posve nemoguća – dakako uz pretpostavku da posve ozbiljno uzima hipotezu o kauzalnosti.“ Tu posvemašnju kauzalnost ne samo da ne može prihvatiti neprosvijećena religija straha, već ni moralna religija: „Bog koji nagrađuje i kažnjava nezamisliv mi je već i zato jer čovjek djeluje prema izvanjskoj ili unutarnjoj zakonomjernoj nužnosti, dakle sa stajališta Boga ne bi bio odgovoran za kretanje koje obavlja“. Čovjek je dakle za Einsteina živo biće koje djeluje prema izvanjskoj i unutrašnjoj nužnosti, a bez slobodne volje.
Einsteinov je stav bio prvenstveno utemeljen na tada aktualnim teorijama u fizici, a prema kojima se smatralo da su svi procesi u prirodi potpuno deterministički uređeni, te stoga unaprijed predvidljivi. No posljednjih je desetljeća Einsteinova života fizika doživjela novi epohalni obrat otkrićem kvantne teorije (1925. god.). Time je nastala nova znanstvene paradigma, što je prema Thomasu Kuhnu redovita pojava u znanosti. Prema kvantnoj teoriji ne može se više s izvjesnošću (deterministički) nego samo s vjerojatnošću (statistički) unaprijed reći kuda će se kretati elektron, koji se paradoksalno očituje istodobno kao čestica i kao val. Može se samo utvrditi što će on prosječno, tj. najvjerojatnije učiniti. Takva je čisto statistička vjerojatnost, takav „princip neodređenost“, kako kaže otac kvantne teorije Heisenberg, direktno je protuslovio Einsteinovoj determinističko – spinozističkoj vjeri, gdje se ništa ne prepušta slučaju.
Slavno je tako postalo pismo Einsteina Maxu Bornu iz 1936. god. u kojem kaže: „Kvantna je mehanika vrlo vrijedna poštovanja. No, neki mi unutrašnji glas veli da to ipak nije ono pravo. Teorija nam daje mnogo, ali nas gotovo nimalo ne približava tajni Staroga. Ja sam svakako uvjeren da se on (Bog) ne kocka.“
Einstein sve do smrti nije želio prihvatiti nova fizikalna otkrića koja su uvelike obogatila dotadašnji pogled na Boga, kojega sada možemo promatrati kao onog koji niti sve prepušta slučaju, niti nužnosti, već dopušta da nam raspon između toga dvoga daje smisao i slobodu.
Druga bitna stvar koju nam je nova fizikalna paradigma donijela jest spoznaja da komplementarni, slikoviti govor o Bogu, kakav ima većina religija, ne samo da je potreban, već i da je jedini moguć. S istim takvim govorom fizičari su se sada morali zadovoljiti i u baratanju sa znanstvenim fenomenima. Naime, što su oni više prodirali u materiju, to je ona bila manje zorna. I što su se više probijali do granica svemira, to je više i tu bilo nepredočivo i izrecivo samo još s pomoću apstraktnih formula. Tako će Heisenberg reći: „Napokon nam doduše uspijeva razumjeti ovaj svijet time što strukture njegova reda prikazujemo matematičkim oblicima; ali ako hoćemo o njemu govoriti, moramo se zadovoljiti slikama i usporedbama, gotovo kao u religioznom jeziku.“
(Vatican News – Responder – bj; am)
