Evolucija i ateistički fundamentalizam

Time su se ova dva fundamentalizma (ateistički i kreacionistički), premda stvoreni kao međusobni antipodi, zapravo toliko približili da je to s teološkog aspekta osobito zanimljiv fenomen. Oba, naime, Boga degradiraju na razinu zakrpe. Budući da ovo pitanje ima svoju duboku povijesnu pozadinu, vrijedi se i na nju osvrnuti.

Filozofsko-teološka i prirodoznanstvena misao su još od Aristotela pa sve do početka 19. stoljeća čvrsto stajale iza ideje o konstantnosti, tj. nepromjenjivosti biljnih i životinjskih vrsta. Prvi je hipotezu da se svijet mijenjao tijekom povijesti od jednostavnijih k složenijim oblicima iznio Jean-Baptiste Lamarck (1744. – 1829.) u djelu Zoološka filozofija (1809.). Budući da za svoju teoriju nije pružio jasnih dokaza, Lamarck je nije uspio javno obraniti i ona nije bila šire prihvaćena.

Prvi je konkretne čvrste dokaze u korist teorije evolucije pružio Charles Darwin (1809. – 1882.) u djelu O postanku vrsta putem prirodnog odabiranja (1859.). Promatranjem živog svijeta na izoliranom otočju Galapagos otkrio je da vrste nisu stalne, već evoluiraju, tj. razvijaju se na način da jedinke najbolje prilagođene okolišu opstaju i prenose svoje osobine na potomke, dok jedinke koje nisu prilagođene okolišu ugibaju bez potomstva. U spomenutom djelu Darwin ipak još nije tematizirao evoluciju čovjeka, već će to učiniti godine 1871. u djelu Podrijetlo čovjeka. Tu Darwin izlaže kako se čovjek ne može izuzeti iz zakonitosti cjelokupnog živog svijeta, pa je stoga sigurno da i on potječe od nižih razvojnih oblika.

Doslovno tumačenje Biblije?

Prije pojave Darwinove teorije, tadašnja se znanost u pogledu razvoja vrsta čvrsto držala doslovnog biblijskog teksta iz prvih poglavlja Knjige Postanka. Tako se je čak i pripovijest o Noinoj arci i općem potopu uzimala kao neosporna činjenica, te se smatralo da su fosili ostaci svijeta kakav je postojao prije ulaska životinja u arku, a one životinje koje je Noa smjestio u arku se od tada pa nadalje više nisu mijenjale. Danas pak znamo kako je u Bibliju ta pripovijest prispjela iz babilonske tradicije, vjerojatno kao sjećanje na velike poplave u dolini Eufrata i Tigrisa, koje je predaja kasnije uvećala do razine kataklizme. Razlog zašto je znanost davala Bibliji značenje i unutar prirodoslovlja leži u činjenici da se, uslijed nerazvijenosti znanstvenih metoda, veći autoritet davao biblijskom piscu nego li nekome tko je možda imao i suprotan stav, ali za to nije imao dokaza.

Nažalost, takvo davanje autoriteta biblijskom piscu je tijekom duge predznanstvene povijesti prešlo razumnu mjeru, tako da se Bibliji počeo pridavati veći značaj no što su joj sami autori namijenili. Slike kojima su biblijski pisci davali teološke poruke vremenom su se počeli doživljavati kao pravi povijesni izvještaji, pa se i autoritet religija gradio na navodnoj znanstvenoj nepogrešivosti Biblije. Kad je ta nepogrešivost konačno na drastičan način putem teorije evolucije dovedena u pitanje, religije zauzimaju defenzivan i neprijateljski stav spram nje. To rezultira i drugom tragedijom, naime onom da se u velikom dijelu intelektualnih krugova čitava kršćanska religija počinje poistovjećivati samo s tim srušenim autoritetom znanstvene nepogrešivosti Biblije. Tako je i za Darwina religija izgubila na značenju, te je on postao agnostik. Posljedica takve situacije biti će razvoj materijalističko-redukcionističkog shvaćanja evolucije, prema kojem evolucionizam negira postojanje Boga. Usporedno s eliminacijom Boga, inaugurira se eugenika, teorija o poboljšanju genetskih resursa u čovjeka.

Darwin i tzv. „proces eliminacije“

Naime, ukoliko evoluciju shvatimo kao proces koji apsolutno izjednačava čovjeka i životinju, tada je logično da i u ophođenju s čovjekom primijenimo metode koje se koriste sa životinjama. Tako npr. kao što ljudi kod životinja uparuju najsnažnije jedinke da bi se dobilo potomstvo s najboljim osobinama, isto je potrebno učiniti s ljudima. S druge strane, onima koji nemaju kvalitetne osobine treba onemogućiti reprodukciju putem prisilne sterilizacije ili segregacije, budući da bi prenijeli te svoje negativnosti na potomstvo. Shodno tome, nema smisla trošiti resurse držeći na životu one koji su nesposobni pridonositi društvu. Zapravo, možemo poslušati što sam Darwin govori o „negativnostima“ našeg društva: „Mi usporavamo proces eliminacije; gradimo domove za imbecile, sakate i bolesne; mi donosimo zakone koji idu na ruku siromašnima; naši liječnici trude se spasiti život svakome sve do posljednjeg trenutka“. Darwin također kritizira napredak medicine, koji dovodi do evolucijskog nazadovanja, budući da 2možemo s razlogom vjerovati da je cijepljenje spasilo život tisućama onih koji bi nekad zbog slabe tjelesne građe bili podlegli velikim boginjama“. Darwin sasvim logički zaključuje da je takvo uplitanje u prirodnu selekciju nerazumno jer „svatko tko je vidio kako se uzgajaju domaće životinje zna da je takvo što krajnje pogubno za ljudsku rasu“. (Svi citati iz djela Podrijetlo čovjeka)

Eugenika i Darwinovi nasljedovatelji 

Ipak, Darwin je u pogledu eugenike bio prilično ambivalentan, pa je istu ponekad izričito zastupao, a ponekad odbijao. U praksi se baš nije iskazao kao dobar eugeničar jer je sam bio slabog zdravlja, a imao je desetoro boležljive djece, od kojih je sedam umrlo u ranoj dobi. Ipak, Darwinovi će nasljedovatelji u tom pogledu biti mnogo izričitiji. Prvenstveno su se istakli Darwinov bratić Francis Galton (1822. -1911.) koji je skovao pojam eugenika, te njemački biolog i filozof Ernst Haeckel (1834. – 1919.), koji je u njemačkoj popularizirao Darwinova otkrića.

Haeckel je smatrao da darvinizam treba razviti u takav znanstveni pogled na svijet koji bi zadovoljio znanstvene, političke, socijalne i religiozne potrebe čovjeka. Najviši intelektualni napredak prema njemu bi se ostvario padom triju centralnih metafizičkih dogmi, a to su: Bog, sloboda i besmrtnost. Evo jednog tipičnog Haeckelovog citata iz njegovog djela Čudo života: „Kakvu korist čovječanstvu donosi umjetno održavanje na životu i skrb za tisuće bogalja, gluhonijemih, idiota, itd., koji se rađaju s naslijeđenim teretom neizlječive bolesti? Nema nikakve koristi od odgovora koji kaže da kršćanstvo zabranjuje njihovo ubijanje. Protivljenje tomu posljedica je isključivo naše pretjerane osjećajnosti i snage konvencionalnog morala – tj. naše naslijeđem stečene sklonosti koja je od najranijeg djetinjstva zaogrnuta religioznošću, ma koliko ona bila iracionalna i opterećena predrasudama. Ovaj pobožni moral u biti je najgori nemoral“.

Nacionalsocijalizam i komunizam

Darwinovu teoriju evolucije s oduševljenjem su prihvatili i veliki pobornici ateizma Feuerbach, Marx, Engels i Nietzsche. Marx je tako smatrao da teorija evolucije iznosi prirodno-povijesnu podlogu za njegova stajališta. Stoga je želio Darwinu posvetiti engleski prijevod Kapitala, no ovaj ga je odbio s objašnjenjem da antikršćanska ili ateistička promidžba šteti duhovnoj slobodi. Ipak, darvinistička načela će se kasnije upotrijebiti za opravdanje najokrutnijih zločina 20. stoljeća. Koliko ta načela stoje iza nacističke rasne politike najbolje se vidi iz Hitlerovog djela Mein Kampf (Moja borba), gdje se uništenje čitavih „rasa“ opravdava „poboljšanjem“ preostalog djela stanovništva. Milijunska ubojstva Hitler je opravdavao time da pomaže prirodno odabiranje i unapređuje čovjekovo biološko stanje. S druge pak strane, još od Marxovog vremena komunistička antireligiozna kampanja počiva na najprimitivnijem darvinizmu. Kasnije se u Sovjetskom Savezu, a slično je bilo i u ostalim zemljama istočnog bloka, vodi oštra borba protiv svake religije, osobito u školama. Komunisti su smatrali da se nijedno dijete ne može pravilno i potpuno razviti ako religija na bilo koji način utječe na njegov život. Tako je npr. obveza škole bila boriti se da djeca vjernika ne postanu moralnim bogaljima već pravim graditeljima komunizma i potpunim ljudima. U tom ozračju djecu su i silom uzimali od roditelja i smještali ih u državne ustanove, gdje su ih odgajali u ateističkom duhu.

Richard Dawkins i korištenje teorije evolucije u propagandne svrhe

Nakon Drugog svjetskog rata na Zapadu ipak nastupa ideološko otrježnjenje, iako se s vremena na vrijeme ponovno javljaju pojedinci koji zloupotrebljavaju teoriju evolucije u propagandne svrhe. Danas je od takvih najpoznatiji britanski biolog Richard Dawkins. Središnji dio njegove velike ateističke apologije Iluzija o Bogu jest poglavlje pod nazivom „Zašto gotovo sigurno nema Boga“. Tu Dawkins iznosi svoj zaključak kako, budući da se u evoluciji složenija bića razvijaju iz jednostavnijih, da bi se i Bog morao razviti iz jednostavnijih bića. Ovako to tumači Dawkins: „Ako je svemir stvorio nadljudski tvorac, onda to sigurno neće biti tvorac koji je samo tako iskočio u postojanju ili oduvijek postoji. Naprotiv, taj tvorac mora biti konačni proizvod neke vrste kumulativnog eskalatora ili dizalice, možda neke vrste darvinizma u nekom drugom svemiru“. A ovako Dawkins zamišlja našeg Boga: „Bog koji je u stanju slati razgovijetne signale milijunima ljudi istodobno te također istodobno primati poruke od svih njih, ne može biti jednostavan, što god drugo da bio. Takav raspon frekvencija! Bog možda nema mozak koji se sastoj od neurona ili mikroprocesora načinjena od silicija, ali ako ima sposobnosti koje mu se pripisuju, onda mora imati nešto još mnogo složenije, što ne može biti slučajno konstruirano, već nešto što je i najveći mozak ili najveći kompjuter kojeg poznajemo.“

Neuspješan dijalog kršćana i ateista

Činjenica da je Dawkins danas visoko cijenjen u ateističkim krugovima pokazuje koliko je do sada bio neuspješan dijalog kršćana i ateista. Terry Eagleton, po mnogima najutjecajniji živući britanski literarni kritičar o Dawkinsonovim teološkim akrobacijama piše ovako: „Zamislite nekoga tko razglaba o biologiji a jedino znanje koje o predmetu ima je iz Knjige britanskih ptica, i otprilike ćete razumjeti koji je osjećaj čitati Dawkinsa o teologiji“ (London Rewiev of Books).

Dok kršćani vjeruju u Boga koji nije dio prirode, već je njen temelj, Dawkins misli kako ovi vjeruju u nekog moćnog vanzemaljca. U situaciji kada jednu stranu niti ne zanima stajalište druge, već je isključivo zainteresirana za držanje svojih monologa, govorimo o fundamentalizmu. Ipak, treba naglasiti kako takvi militantni ateisti čine manjinu među ateistima, no budući da su najagresivniji i najglasniji, oni tako stvaraju privid svoje intelektualne i brojčane nadmoći.

(Vatican News – Responder – bj; am)