Fanatizam i nasilje

Marciano Vidal

Etimološki, riječ „fanatik“ nastala je od latinske riječi „fanum“, što znači hram. Dakle, fanatično je po sebi na neki način povezano s hramom. U latinskoj literaturi govori se o „fanatičnom“ novcu (paecunia fanatica), tj. o novcu koji je namijenjen hramu, o „fanatičnoj“ osobi (fanaticus), to jest o zaštitniku hrama te o „fanatičnom“ slučaju (causa fanatica), što je označavalo posao koji se tiče hrama.

Međutim, već u latinskom jeziku pridjev „fanatičan“ koristi se u novom, prenesenom značenju. Početno značenje se mijenja, te se riječ primjenjuje na osobu koja djeluje pokretana pretjeranim ushićenjem i revnošću. Postoje brojna latinska svjedočanstva koja odražavaju to preneseno značenje.

Fanatizam jest jedan od patoloških oblika ljudskog ponašanja. Riječ je o poremećaju u ponašanju koje ima tri značajke: 1) osoba vjeruje da posjeduje svu istinu, barem što se tiče dijela stvarnosti; 2) taj navodni posjed provodi u život na gotovo mistički, gorljiv način, kao poslanje; 3) osjeća snažan poticaj, nešto poput neizbježnog poziva, da drugima nametne tu istinu.

Fanatizam se oduševljava za stvari bez mjere, preuveličava ih i zaoštrava. Fanatik ide uvijek dalje nego što je dužan. Dinamika fanatizma ima ustrojstvo koje teži nadilaženju svake mjere. Riječ je o nerazmjernom viđenju neke stvari i isto takvoj borbi za nju. Fanatizam je obilježje onih ljudi koji, vjerujući da im je povjereno religiozno, društveno ili građansko poslanje, s potpunom vjerom u svoje ideje pribjegavaju svim sredstvima kako bi te ideje pobijedile. Prema Balmesu, fanatizam pred stavlja „gorući zanos duha kojim snažno gospodari neka misao, pogrešna ili preuveličana“.

Fanatizam se hrani i izražava nizom čimbenika koji su njegove nužne popratne pojave:

- Iracionalno uvjerenje pretpostavljeno iskrenom traženju istine: najugodnije podneblje za fanatizam jest neznanje i predrasuda; fanatizam „razmišlja“ više strašću nego razumom.

- Nerazmjerna svijest o vlastitoj veličini: fanatik se poistovjećuje sa stvari koju zastupa. Fanatizam je na samoj granici s delirijem, opsesijom i pretjeranošću.

- Nesnosivost kao oblik interpersonalnih odnosa i odnosa među skupinama: fanatik ima inkvizitorsku gorljivost i djeluje kao javni ministar ili povjerenik za istinu; fanatizam je isto što i jednodimenzionalnost.

Mnogo je razloga zbog kojih nastaje fanatizam. Fanatik se oblikuje stjecajem raznih uzroka i okolnosti. Postoje i određeni predispozicijski čimbenici. Šizofrenične i paranoične osobnosti imaju očitu sklonost fanatizmu. Šizofrenik ima nefleksibilnu osobnost koja rascjepkano živi vlastitu čuvstvenost, te je kadra svoju prerađenu shemu pretpostaviti životnoj očevidnosti. Sa svoje strane fanatik se ističe krutošću vlastitih ideja, manijom veličine i zamislima koje graniče s delirijem. Stoga je razumljivo da šizofrenik i paranoik imaju određenu sklonost fanatizmu.

Dispozicijskim čimbenicima valja pribrojiti i osobnu povijest pojedinca. Fanatik postaje takav uslijed reakcije i odgovora na određene osobne frustracije. Komponenta frustracije više dolazi do izražaja kod određenih tipova fanatizma kod kojih je izražena težnja za nadilaženjem. Ne treba uvijek nužno uzimati u obzir, premda načelno ne treba niti odbaciti, fiksne ideje čiji je izvor u djetinjstvu, konkretno analnog karaktera. U određenom broju slučajeva fanatizam jest oblik patološke slabosti i srdžbe; pojedinci koji nisu u stanju živjeti i djelovati na osnovi svoje nesigurne psihe upuštaju se u nekontrolirani fanatizam tražeći u njemu spas. Traženje prividne sigurnosti koja uspijeva nadoknaditi pomanjkanje osobne sigurnosti nalazi se u korijenu mnogih fanatičnih oblika ponašanja.

Ako ga proučavamo na temelju teorija društvene osobnosti, fanatik se odlikuje sljedećim čimbenicima: autoritarnost, nepopustljivost i ushit. Društvena osobnost fanatika hrani se autoritarnošću, prema drugima se odnosi nepopustivo i vlastiti društveni život živi ushićeno i bez mjere. Ima povijesnih prilika, ideoloških sredina i društveno-političkih opredjeljenja koja privlače i okupljaju fanatične osobnosti.

Tri skupine uzroka koje smo naveli pomažu nam da shvatimo nastanak fanatičnosti u osobe. Ipak, treba reći da fanatik velikim dijelom stvara sam sebe. U fanatičnim oblicima ponašanja ne može se zanemariti uloga čovjekove slobode. Upravo se na taj vid treba pozvati, želi li se pobijediti fanatizam.

Veza između fanatizma i nasilja

Fanatizam se u etičkom smislu može raskrinkati polazeći s raznih stajališta. Fanatično ponašanje u potpunoj je suprotnosti sa svakom etikom koja to uistinu želi biti te prihvaća kritičnost i nepristranost. Ili konkretnije, etika se snažno opire fanatičnosti polazeći od svojih aksioloških opredjeljenja u korist slobode, dijaloga i demokratski ostvarenog suživota.

Ovdje ćemo raskrinkati fanatizam ukazujući na njegovu stvarnu povezanost s nasiljem. Fanatizam valja odbaciti bez pridržaja jer je neizbježno povezan s dinamikom nasilja. Tu tvrdnju može se promatrati pod tri vida: analizirajući ustrojstvo, putove i sredine fanatizma te pronalazeći u njima ne odvojivu klicu nasilja.

Fanatično ustrojstvo je nasilno i nasilno ustrojstvo je fanatično

Fanatizam i nasilje jesu dvije povezane dinamike. Fanatik je nužno nasilan, a nasilnik je nužno fanatičan. Prije svega, nasilničko ponašanje jest fanatično ponašanje, to jest prožeto je fanatičnošću i prenosi je na druge. Ako ispitamo ustrojstvo nasilja, nema sumnje da njemu postoji komponenta fanatičnosti. Doista:

- Nasilnik, da bi bio nasilan, ima potrebu za samoglorificiranjem; o sebi stvara mit, smatra se junakom. Nitko nije nasilan ako prije toga ne fanatizira svoju osobnost kako bi osjetio sklad, premda patološki, između nasilnog djelovanja i sebe kao subjekta koji ga vrši.

- Nasilno djelovanje ovjenčano je aureolom čari. U nasilju su uvijek prisutni, više ili manje izravno i izraženo, „orgija žrtvovanja“ i „krvni obred“. Čar nasilja hrani se fanatizmom koji pak sa svoje strane nasilju postaje izraz.

- Nasilje je popraćeno opravdanjem, koje pak proizlazi iz fanatične podjele između „istine“ i „pogreške“, između „dobrih“ i „zlih“. Istina može ubiti pogrešku, dobri imaju pravo da svladaju zle. S druge strane, fanatično ponašanje je nasilno. Dokaz za tu tvrdnju nalazimo u povijesnoj zbilji. Jedan od najvećih izvora prošlog i sadašnjeg nasilja jest upravo fanatizam. Upravo je on prouzročio najviše tragedija u povijesti čovječanstva.

Postoji još jedan dokaz da je fanatično ponašanje nužno i nasilno. Taj dokaz proizlazi iz raščlambe dinamike fanatizma. Fanatik od svoje sile stvara ideal, time što uspjeh svoje stvari vidi u porazu protivnika. S druge strane, neurotična, nekontrolirana agresivnost snažno ga potiče na vršenje nasilja nad drugima.

Osim toga, svrha fanatizma i nasilja poklapa se u svojoj biti s uništenjem „drugoga“. Očito je da se nasilje, u idealnom ili stvarnom smislu, želi riješiti neprijatelja. No isto je i s fanatičnim ponašanjem: ukloniti „istinu“ drugoga, uništavajući njegovu društvenu „osobnost“, razoriti pluralističku „klimu“ koja je otvorena suživotu, u kojoj i „drugi“ ima svoje mjesto. Nasilje i fanatizam pružaju si ruke kako bi ukloni li stvarnost drugoga.

Mehanizmi u dinamici nasilja koji dovode do fanatičnosti

Nasilje se ostvaruje u konkretnom prostoru: riječ je o nasilju koje postaje stvarnošću, s nizom smrtonosnih ili gotovo smrtonosnih posljedica (otmica, mučenje i slično), tjelesnih ili moralnih. To je nasilje koje se može vidjeti i opipati u riječima i djelima.

Međutim, ljudsko nasilje se ostvaruje i na ideološkom polju. Nasilje jest stvarnost, ali je u isto vrijeme i „prikazivanje“ stvarnosti. Ustrojava se unutar jezičnog i simboličkog poretka te unutar mehanizama koji opravdavaju određeni postupak. Čak se je govorilo i o „fantazijama“ nasilja. Arsenal nasilja može se opipljivo izmjeriti na temelju sredstava koja donose smrt a koja su u posjedu čovječanstva. No postoji i drugi arsenal nasilja, koji nije ništa manje opasan: riječ je o arsenalu „prikazivanja“ nasilja.

Unutar sveukupnog ideološkog polja nasilja djeluje niz mehanizama fanatičnog značaja. Mogu se objediniti u tri skupine: ozloglašenje žrtve; preuzimanje uloge mesijanskog spasitelja; viđenje povijesti kao polja na kojemu se odvija borba između dobra i zla.

Ozloglašenje žrtve. Ne ubija se ako žrtva prethodno nije bila ozloglašena. Nasilje djeluje u ideološkom okviru koji je određen „isključenjem“ i „ozloglašenjem“. Posljedica ozloglašenja jest da drugi postaje žrtvom. Stvarno isključenje, to jest konkretno izvršenje nasilja, nije drugo doli završetak procesa uslijed kojega drugi postaje žrtva, a koji je započeo isključenjem i ozloglašenjem. Kako bi se žrtva ozloglasila, nužna je ideološka kampanja kojom upravlja fanatizam. Na primjer:

- Da bi se nad nekim izvršilo moralno nasilje, prethodno ga je nužno, u stilu fanatika, proglasiti „heretikom“, „žigosanim“, „otpadnikom“, „neprijateljem domovine“ i sl.

- Da bi se moglo pribjeći fizičkom nasilju, žrtvu je, opet u stilu fanatika, potrebno lišiti njezine društvene osobnosti: policajac za teroristu nije policajac, nego „neprijatelj u ratu“; terorist za svojega mučitelja nije osoba, nego „miš“ s kojim se taj igra poput mačke.

Ozloglasiti žrtvu već predstavlja početak nasilja. Spirala nasilja započinje s „prikazivanjem“ kako bi potom postala stvarnošću. Dakle: ozloglašenje i isključenje drugoga jest posljedica fanatizma, jer taj po sebi svojstvenoj dinamici razlikuje „dobre“ od „zlih“ te na taj način obilježava „subjekte-žrtve“.

Preuzimanje uloge mesijanskog spasitelja. Nitko ne pribjegava nasilnim činima ako ih prije ne opravda tako da pretpostavi potrebu za spasenjem, svojim ili drugih ljudi. Međuosobno nasilje, a još više društveno, jest zapravo patološki oblik spasenja. Nasilnik poima sebe kao spasitelja te, polazeći od te bolesno shvaćene uloge, pribjegava činima koji su u odnosu na druge nasilni, ali ih on smatra spasonosnima.

U najekstremnijim pojavnim oblicima nasilje opravdava samo sebe kao nešto što rađa spasenjem. To spasenje se poima i doživljava:

- Kao „dar“, to jest u mesijanskom smislu. Nije riječ o nečemu što se gradi ljudskom snagom svih, nego o milosti odozgor, preko fanatičkog posrednika koji je instrumentalizira.

- „Sveobuhvatno“, tj. eshatološki: nije riječ o spasenju koje bi se postiglo djelomično i u povijesnim okvirima, nego o spasenju u potpunosti i o neposrednom spasenju koje je plod nadpovijesnog djelovanja.

Da bi netko došao do takve mesijanske svijesti, mora biti nadahnut fanatizmom. Jer samo fanatik može patološki preuzeti ulogu mesijanskog spasitelja.

- Kao poslanje povlaštene skupine koja se proglašava spasiteljicom ostatka čovječanstva.

Viđenje povijesti kao polja na kojemu se odvija borba između dobra i zla. Sljedeći mehanizam koji stvara fanatizam i koji ima svoje mjesto u dinamici nasilja jest viđenje povijesti kao polja na kojemu se odvija borba između snaga dobra i snaga zla.

Fanatik se kreće u ideološkom kozmosu koji pospješuje i neophodno dovodi do nasilnih djelovanja. U stvari, fanatizam pretvara povijest u „prikaz“, a u tom „prikazu“ ona je dualistička borba između dobra i zla. Za fanatika ljudska povijest ima smisla samo ako je neprestano ratno stanje. Fanatik živi u neprekinutom ratničkom zanosu. Njegovi dubinski stavovi odražavaju stanje neprestane ratne taktike: stav „zasjede“ kako bi se otkrio neprijatelj, stav „obrane“ pred napadom mitiziranih vrijednosti, stav „napada“ kako bi se oborile tvrđave zla. Fanatik je uvijek na „ratnoj nozi“.

Budući da tako izgledaju fanatikovi simboli, njegova shvaćanja i njegov interpretativni svijet, logično je da fanatizam rađa nasiljem. Dinamiku nasilja nužno pokreću mehanizmi fanatičkog prikazivanja stvarnosti te na konkretnoj razini prikazivanje povijesti kao bojnog polja borbe između dobra i zla.

Područja fanatičnog nasilja (ili nasilnog fanatizma) 

Fanatično nasilje ili nasilni fanatizam mogu biti prisutni na bilo kojem području ljudskoga postojanja. Svi vidovi ljudske stvarnosti mogu biti izloženi fanatičnom ili nasilnom činu.

Korisno je, međutim, razraditi sustavnu tipologiju fanatičkog nasilja. Pojavni oblici takvog nasilja mogu se podijeliti prema različitim mjerilima: 1) individualni ili kolektivni, pri čemu su posljednji snažniji i općenitiji; 2) trenutačni ili ustrojstveni, pri čemu se prvi ostvaruju kao čini pojedinca, a drugi kao čini struktura (društvenih, religioznih, političkih, kulturnih i dr.) s fanatičkim predznakom; 3) spektakularni ili redoviti, s obzirom na način na koji se prikazuju u datom povijesnom trenutku; 4) karizmatički ili proračunati, prema udjelu nakane. 

Više od sustavne podjele zanimaju nas najznačajnija područja na kojima je danas na djelu fanatizam. Na međunarodnoj razini danas je fanatizam najizraženiji u islamskome svijetu (Iran) i u židovskome svijetu (Izrael); [u kršćanstvu, kod katolika i protestanata]; u ratnički raspoloženim fanatičkim pokretima; u nastranim oblicima religioznog fanatizma koji potiče na nasilje među pojedincima i među skupinama; tu je i ustrojstveni fanatizam društveno-političkih sustava koji vrše nasilje nad pojedincima i skupinama (desni i lijevi totalitarni sustavi). Ako imamo na umu te pojave, ne može se reći da je kuga nasilnog fanatizma iščezla sa svijeta.

Etičko prevladavanje fanatizma

Oni koji govore o fanatizmu kako bi ga raskrinkali nastoje također iznaći rješenje za tu rak-ranu društvenog suživota. Rješenje je obično u skladu s raščlambama koje su prije toga proveli. Tako, primjerice, Voltaire vidi rješenje za fanatizam u uvođenju „filozofskog duha“. Balmes, naprotiv, kao rješenje predlaže priznanje vlastite slabosti i podvrgavanje nepogrešivom autoritetu: „Ta zastranjenja duha, takvi delirijski snovi obično se rasplinu u samom nastanku kada se u dubini duše posjeduje čvrsto uvjerenje o vlastitoj slabosti te poštovanje i podložnost napogrešivom autoritetu“.

Budući da smo ovdje raščlanili fanatizam sa stanovišta nasilja, logično je da ćemo i mi predložiti rješenje pomoću kojega je moguće prevladati fanatično nasilje. To rješenje jest u etičko-građanskom pristupu koji se zasniva na tri osnovne vrijednosti: vrijednost otvorene i na dijalog pripravne racionalnosti; vrijednost pluralističkog suživota, vrijednost građanske etike koja znade kako nadići isključivosti fanatizma, bilo da je riječ o religioznom, bilo nevjerničkom fanatizmu.

Vrijednost otvorene i na dijalog pripravne racionalnosti. 

Nema bolje terapije za fanatizam od racionalizacije. Racionalizacija protiv fanatizma: to je poučak etike suživota.

Racionalnost jest izazov da se ne podlegne napadima fanatizma. Doista, racionalni stav rađa želju da se istina „traži“, a ne sigurnost da se ona „posjeduje“. A traženje istine jest uvijek otvorena zauzetost; onaj koji dopušta da ga vodi racionalnost ne smatra kako posjeduje „svu“ istinu; s druge strane, za istinom se traga tako da se prihvaća neprestano sučeljavanje i dijalog s drugim razumskim bićima. Ta dinamika racionalnosti u sebi je oprečna fanatizmu.

Uvođenje racionalnosti na konkretno područje fanatičnog nasilja jest jedna od najhitnijih zadaća našega vremena. Da bi se prevladalo nasilje, nužno je ukloniti njegovu fanatičnu sastavnicu. Primjerena racionalizacija raspršuje fanatizam.

Prvi oblik racionalizacije koji je potrebno unijeti u stvarnost nasilja jest racionalnost kritičkog govora. Malo je stvarnosti koje su tako nespojive s logosom (riječ i razum) kao što je ljudsko nasilje. Stoga je kritički govor upravo potreban kako bi otkrio, raščlanio i prokazao nasilje, priječeći mu da se sakrije u sjenu iracionalnoga ili da se zakrabulji u ideološka opravdanja. Ricoeur je u odnosu na nasilje zauzeo jasan stav: „Govor i nasilje su dvije načelne suprotnosti ljudskoga postojanja. Neprestano isticanje te činjenice predstavlja jedinu mogućnost da se otkrije leglo nasilja te da se pribjegne nasilju kada je to nužno. Međutim onaj koji ga neumorno proglašava protivnikom govora, morat će izbjegavati da ga apologetski opravdava, da ga prikriva te da vjeruje kako je izašlo iz mode, što u stvari nije slučaj“. Druga razina koja je važna kako bi se iz nasilja uklonila fanatična sastavnica spada u područje političkoga. To uklanjanje fanatične sastavnice postiže se sukladnom političkom racionalnošću.

Ljudskom nasilju potrebno je društveno ustrojstvo i društvena institucionalizacija. Kada institucionalizacija poprimi gotovo božanske obrise i uloge, dolazi do nasilnog fanatizma koji pobožanstvuje sam sebe. Međutim, s druge strane, ako nema nikakve društvene institucionalizacije nasilja, na scenu nastupa fanatična anarhija, koja se na pojavnoj razini javlja kao terorističko nasilje.

Samo je politička racionalnost kadra zadržati nasilje u primjerenim granicama društvenog usmjeravanja, stajući time na put pretjeranoj institucionalizaciji (državni terorizam) s jedne, te pretjeranoj de-institucionalizaciji (terorističko nasilje) s druge strane. Različita politička tumačenja i rasprave o nasilju nalaze svoju opravdanu ravnotežu ako prihvate nužnost političke racionalizacije nasilja.

Posljednja razina na kojoj se nasilju oduzima njegova fanatična sastavnica jest etička racionalnost. Ta ispravlja moguća zastranjenja političke racionalnosti. U nekim se sredinama politika doživljavala, ili se još uvijek doživljava, „kao zaslijepljenost i jednostranost“. Takav stav svodi politiku na neku vrstu „okultne religije“ ili „sekularizirane religije“.

Takva apsolutizacija politike dovodi do nepomirljivih fanatizama koji se stavljaju s onu stranu dobra i zla. Etička racionalnost oduzima politici božanski značaj, a time i nasilju njegovu fanatičnu sastavnicu.

Vrijednost pluralističkog suživota

Fanatizam živi od nepomirljivih stavova i preko njih se izražava. Fanatično nasilje jest zapravo nepomirljivost koja je postala opasnom eksplozivnom napravom: putem nepomirljivosti eksplodira prelazeći u konkretno, opipljivo nasilje.

Opredjeljenje za suživot jest osnovna pozadina nefanatičnog društvenog života. Stoga je tkivo društvenog suživota prožeto pluralizmom. Nasilno društveno tkivo (prevratništvo, terorizam i dr.) može se razgraditi samo uz pomoć zdravog pluralizma u društvenom tijelu.

Ima jedno djelotvorno sredstvo za jačanje i učvršćenje pluralističkog suživota: riječ je o svjesnom i odgovornom sudjelovanju svih osoba i skupina u društvenom životu. Kritičko i odgovorno sudjelovanje predstavlja djelotvorni protuotrov protiv fanatizma i društvenog nasilja koje iz njega proizlazi.

Globalna i presudna alternativa fanatičnom nasilju jest etičko-građanski rast društva. Građanska etika jest odgovarajući temelj za društvo bez fanatizma i nasilja. Etičko-građanski projekt, na kojemu su svi pozvani po raditi, rastače i neutralizira nasilni fanatizam i fanatično nasilje (Tekst je preuzet iz knjige: Marciano Vidal, Kršćanska etika, UPT Đakovo, 2001., str. 563-575.)

(Vatican News – fratellanza.net – bj; am)