Hans Küng: Racionalnost ateizma i religije

Hans Küng (1928.-2021.)

Ateizam znači konačno negiranje osnovnog povjerenja u stvarnost, bilo na način da svjedoči mogućnost neznanja (agnosticizam s tendencijom prema ateizmu) ili da proklamira posvemašnju ništavost, neutemeljenost i besciljnost, besmislenost i bezvrijednost ionako upitne stvarnosti (ateizam s tendencijom prema nihilizmu). Stoga ateizam ne može navesti nikakav uvjet za mogućnost upitne stvarnosti. Tko niječe Boga, ne zna zašto na kraju ima povjerenja u stvarnost. To znači da ateizam živi, ako već ne od nihilističkog temeljnog nepovjerenja, a onda svakako od konačnoga neutemeljenog temeljnog povjerenja.

S „ne“ Bogu čovjek se odlučuje protiv ikakvoga prvog temelja, najdubljeg uporišta, konačnog cilja stvarnosti. U ateizmu se „da“ stvarnosti pokazuje kao konačno neutemeljeno – neko slobodno putujuće, nigdje usidreno, držano, usmjereno i zato paradoksalno temeljno povjerenje. U nihilizmu „da“ stvarnosti uopće nije moguće zbog radikalnog temeljnog nepovjerenja. Ateizam ne može navesti nikakav uvjet mogućnosti upitne stvarnosti. Zato propušta, ako baš ne svaku, a ono ipak radikalnu racionalnost, što on dakako često prikriva racionalističkim, ali zapravo iracionalnim povjerenjem u ljudski razum.

Cijena koju ateizam plaća za svoje „ne“ očita je. On se izlaže opasnosti zbog konačne neutemeljenosti, bezuporišnosti i besciljnosti; moguće rascijepljenosti, besmislenosti, bezvrijednosti, ništavnosti stvarnosti uopće. Ateist se, kad toga postane svjestan, osobno izlaže opasnosti zbog radikalne napuštenosti, ugroženosti i propalosti sa svim posljedicama dvojbe, straha, štoviše očaja – barem ako je ateizam ozbiljan slučaj, a ne tek intelektualno stajalište, snobovska koketerija ili bezmisaona površnost. Zato dobitnik Nobelove nagrade za biologiju Jacques Monod, inače ateist, s pravom govori: „Ako čovjek primi ovu negativnu poruku u njezinu punom značenju, tada se čovjek mora napokon probuditi iz svoga tisućljetnoga sna i spoznati svoju totalnu bespomoćnost, svoju radikalnu otuđenost. On zna da poput Ciganina ima svoje mjesto na rubu svemira koji je gluh za njegovu glazbu i ravnodušan prema njegovim nadama, patnjama i zločinima.“

Ateist dakle ne dobiva odgovor na ona posljednja, a ipak ujedno i najbliža „vječna“ pitanja ljudskog života, koja se ne mogu potisnuti nikakvom zabranom pitanja, što se postavljaju ne samo na granicama ljudskog života, nego i usred osobnog i društvenog života. Da se nadovežemo na Kanta, ta pitanja po skupinama glase:

Što možemo znati? Zašto uopće postoji nešto? Zašto nije ništa? Odakle dolazi čovjek i kamo ide? Zašto je svijet takav kakav jest? Što je posljednji temelj i smisao svekolike stvarnosti?

Što trebamo činiti? Zašto činimo to što činimo? Zašto smo i komu napokon odgovorni? Što zaslužuje neograničen prezir, a što ljubav? Što je smisao vjernosti i prijateljstva, ali i patnje i krivnje? Što je za čovjeka presudno?

Čemu se smijemo nadati? Zašto smo na zemlji? Čemu sve to? Ima li nešto što nas u svoj ništavnosti nosi, što nas nikada ne prepušta očaju? Nešto postojano u svoj promjeni, nešto bezuvjetno u svemu uvjetovanom? Nešto apsolutno u posvuda iskušanoj relativnosti? Što nam preostaje – smrt koja na kraju sve čini besmislenim? Što će nam dati hrabrost za život, a što hrabrost za smrt?

Sve su to pitanja koja se odnose na cjelinu, pitanja ne samo za umiruće nego i za žive. Ne samo za slabiće i neobaviještene, nego upravo za obaviještene i angažirane. Ne uzmicanje pred djelovanjem, nego poticaj za djelovanje. Sve su to pitanja koja u ateizmu ostaju bez odgovora (barem onoga koji bi bio misaono neprotuslovan i ljudski poticajan).

Nasuprot tome, „da“ Bogu znači konačno utemeljeno temeljno povjerenje u stvarnost. Tko potvrđuje Boga, zna zašto može imati povjerenja u stvarnost. S tim „da“ Bogu odlučujem se s pouzdanjem za neki prvi temelj, najdublje uporište, krajnji cilj stvarnosti. U vjeri u Boga moje se „da“ stvarnosti očituje kao konačno utemeljeno i dosljedno; osnovno povjerenje usidreno u krajnjoj dubini, u temelju temelja, i usmjereno k cilju ciljeva. Moje povjerenje u Boga kao kvalificirano, radikalno temeljno povjerenje može, dakle, navesti uvjet mogućnosti upitne stvarnosti. Utoliko on, za razliku od ateizma, pokazuje radikalnu racionalnost koja se, dakako, ne smije jednostavno zamijeniti racionalizmom.

Stoga je nagrada što je vjera u Boga dobiva za svoje „da“ očita. Budući da se s pouzdanjem umjesto za bestemeljnost odlučujem za neki pratemelj, umjesto za bezuporišnost za neko prauporište, umjesto za besciljnost za neki pracilj, mogu s valjanim razlogom uza svu svoju rascijepljenost prepoznati jedinstvo, uza svu bezvrijednost vrijednost, uza sav besmisao smisao stvarnosti svijeta i čovjeka. I uza svu neizvjesnosti nesigurnost, napuštenost i nezaklonjenost, ugroženost, propalost, konačnost vlastita opstanka, iz posljednjeg mi je iskona, iskonskog smisla i iskonske vrijednosti darovana – upravo darovana – radikalna izvjesnost, zaštićenost i postojanost. Dakako, ne jednostavno apstraktno, izolirano od bližnjih, nego uvijek u konkretnom odnosu prema ljudskome „ti“.

Vjera u Boga znači osnovno povjerenje, odbijanje zatvaranja prema stvarnosti. Vjernik se ne uskraćuje prvom i posljednjem temelju, uporištu i cilju stvarnosti, nego se upušta u nju i predaje joj se. Tako doduše ne spoznaje prije, ali ni samo tek poslije, nego dok to čini da čini ono pravo, štoviše zapravo ono „najrazumnije“. Jer što se unaprijed ne može dokazati, to vjernik doznaje u provedbi, u činu samoga priznavajućeg spoznavanja. Naime, stvarnost se može manifestirati u svojoj pravoj dubini, njezin nam se prvi temelj, najdublje uporište, krajnji cilj, njezin iskon, otvaraju čim se mi sami otvorimo. U isti mah uza svu upitnost doživljavamo radikalnu razboritost vlastita razuma. Prema tome, načelno povjerenje u razum ne može biti iracionalno. Ono je racionalno utemeljeno. Prva i posljednja stvarnost, Bog, pojavljuje se upravo kao jamac racionalnosti ljudskog ratia!

Kod vjere u Boga nije posrijedi nekakva vanjska racionalnost koja bi mogla pribaviti nekakvu osiguranu sigurnost. Postojanje Boga ne dokazuje se ili pokazuje najprije razumom, da bi se zatim u njega vjerovalo. Tu je riječ o unutarnjoj racionalnosti, gdje praksom odvažna povjerenja u Božju stvarnost, čovjek uza sve napade dvojbe doživljava razumnost svoga povjerenja. Ta je razumnost utemeljena u krajnjoj identičnosti, smislenosti i vrijednosti stvarnosti, u njezinu pratemelju, prasmislu, pravrijednosti (Preuzeto iz: Hans Küng, Postoji li Bog, Ex libris, Rijeka, 2006.).

(Vatican News – Responder – fratellanza.net – bj; am)