Kršćanstvo i društvene promjene

Mladohegelovac Moses Hess (1812.-1875.) u članku „Socijalizam i komunizam“ iz 1843. navodi sljedeće: „Kršćanstvo teži za održanjem statusa quo u društvu. Kad bi se napredak društva ostvario, kada bi se realiziralo sve ono za čime čeznemo, tada bi kršćanstvo prestalo postojati, jer bi se izgubila potreba za nekakvim nebeskim kraljevstvom. A tamo gdje se smrt veliča kao pravi život, tu mora prirodno pravi život izgledati kao smrt i biti proklet“.

Iako je kod teoretičara socijalizma prigovor spram nedjelovanja religije zauzimao vrlo važno mjesto, to ipak nije bilo pravilo. Tako je poznati teoretičar socijalizma Henri de Saint-Simon napisao sljedeće: „Svi kršćani teže za vječnim životom, ali jedino sredstvo da bi se to postiglo sastoji se u tome da se za vrijeme ovog života radi na povećanju dobrobiti ljudskog roda“. I nastavlja: „Duh kršćanstva je blagost, dobrota, milosrđe, a iznad svega iskrenost. Oruđe kršćanstva jesu vjerovanje i objašnjavanje“ (Izbor iz djela Saint-Simona i Fouriera, Kultura, 1952.).

No među ortodoksnim socijalističkim stajalištima najpoznatija je ona Marxova teza o religiji kao „opijumu naroda“. Još prije Karla Marxa iznio ju je Hegel u svojim opaskama o Indiji i religiji hinduizma, gdje „praznovjerje bezmjerno buja u divljoj snazi mašte i tako duhovno-tjelesno propao čovjek jedino opijumom pribavlja sebi snoviti svijet i sreću bezumlja“ (Jubiläumsausgabe, sv. 11, str. 226).

Teoretičari religije danas razlikuju dva idealna tipa religije – mističku i proročku religiju. Temeljeno iskustvo mističke religije je nijekanje životnog nagona, čovjekovo odricanje i nestajanje, predanost beskonačnom koja svoj vrhunac nalazi u ekstazi ili nirvani. Mistička pobožnost teži oslobođenju od žudnji, ugasnuću afektivnog i voljnog života. Svoj vrhunac nalazi u izvanrednim doživljajima s onu stranu normalne svijesti. Temeljno iskustvo proročke pobožnosti obilježeno je naprotiv snažnom voljom za život: nagonom za potvrđivanjem, poštivanjem spram vrednota i zadaća, strastvenom težnjom za ostvarivanjem određenih ideala i ciljeva. Ta se pobožnost ne usmjerava prema unutra nego prema van, u konfrontaciji je sa svijetom i želi se u njemu probiti, ne potiskuje emocije nego ih budi. Proročki usmjeren čovjek utoliko je borac koji se probija iz dvojbe do izvjesnosti vjere, iz nesigurnosti do povjerenja, od svijesti o grijehu do postizavanja spasenja milošću. Iako i u proročkom iskustvu ima doživljaja poziva i objave, oni su rjeđi i imaju malo zajedničkog s ekstatičnim zanosima.

Iako su ovo dva idealna tipa religije koja u čistom obliku ne postoje u stvarnosti, proročku pobožnost više utjelovljuju židovstvo, islam i kršćanstvo, dok su istočnjačke religije bliže misticizmu. No, ono što nam ova distinkcija pokazuje jest to da se sve religije ne može jednoznačno promatrati.

Evidentno je da se religija može zloupotrijebiti kao kompenzacija, kao varava utjeha, da u tom smislu može biti „opijum naroda“, ali jednako tako može biti utjeha u bijedi i protest protiv bijede.

Religija može biti ponuda smisla, stabilnosti i utočišta, ali i (što je većinom kroz povijest nedovoljno bila) motor prosvjećivanja, emancipacije i oslobođenja. To se ipak događalo ne samo u kršćanstvu, već i u Indiji gdje su se hinduistički reformatori (često pod kršćanskim utjecajem) pobunili protiv socijalnih nepravdi i doveli u pitanje kastinski poredak.

Vjernik je pozvan da se ne prilagođuje svijetu, ali ta neobvezanost spram svijeta nije alibi za to da se ne čini ništa, nego je sloboda za praksu bez sebičnosti, sloboda za nesebična djela. Štoviše, ukoliko religija postane alibi, ona izravno proturječi svojim izvorištima, prvenstveno ako su ona proročke prirode. Ukoliko takva religija učvršćuje ili potiče socijalne nepravde, tada u svakom slučaju ne možemo govoriti o bitnom obilježju, već o zloporabi religije. Jedna od najpoznatijih osoba koja je istupala protiv takvog pristupa kršćanstvu bio je sveti Óscar Romero.

(Vatican News – Responder – bj; am)