Zakonik kanonskoga prava. Opće dužnosti i prava svih pripadnika Katoličke Crkve

P. Alan Modrić, SJ

U sadašnjem se Zakoniku kanonskog prava, po prvi put, nabrajaju prava i dužnosti svih članova Crkve, bez obzira na njihovu podjelu na klerike, redovnike i laike.

U zajednicu novog Božjeg naroda, Crkvu, potpuno su uključeni oni kršteni vjernici koji prihvaćaju i ispovijedaju cjelovitu kršćansku vjeru, primaju njezinu organizaciju i sva sredstva spasenja u njoj ustanovljena. U vidljivom ustrojstvu Crkve združuju se s Kristom, koji njom upravlja po vrhovnom svećeniku i biskupskom zboru, vezama ispovijedanja vjere, sakramenata i crkvene uprave (kan. 205).

Ono što sveti pastiri, budući da predstavljaju Krista, izjave kao učitelji vjere ili odrede kao upravitelji Crkve, to vjernici, svjesni svoje odgovornosti, trebaju slijediti s kršćanskom poslušnošću (kan. 212, § 1).

Crkva je potrebna ljudima, da u njoj i po njoj lakše i sigurnije postignu svoje spasenje. Ali je za postizanje spasenja potrebno postati članom Crkve, što se ostvaruje po sakramentu krštenja, te ostati u punom crkvenom zajedništvu. Puno zajedništvo s Crkvom iskazuje se ispovijedanjem iste vjere ili nauka koji je Krist navijestio, primanjem i dioništvom u istim sredstvima milosti, sakramentima, koje je on ustanovio, i prihvaćanjem i podlaganjem crkvenoj vlasti koju je on na zemlji uspostavio da u njegovo ime upravlja Crkvom.

Dosljedno tome, zajedništvo s Crkvom, nakon krštenja i ulaska u Crkvu, kida se i povređuje bilo potpunim odbacivanjem istina kršćanske vjere ili otpadništvom, bilo odbacivanjem i nijekanjem nekih od kršćanskih istina ili krivovjerjem, bilo nepriznavanjem vlasti i uskraćivanjem podložnosti vrhovnom svećeniku Rimskom biskupu ili papi ili raskolništvom (kan. 751). Nije dovoljno, dakle, samo krštenjem postati članom Crkve, nego je nužno također biti u punom crkvenom zajedništvu.

Crkva pruža ljudima sredstva potrebna za njihovo spasenje. A oni koji postanu članovima Crkve, stječu u njoj određena prava, ali su vezani i određenim dužnostima. Neke dužnosti su zajedničke svim vjernicima, a neke su vezane uz posebni stalež i pripadnost određenoj kategoriji vjernika, npr. uz klerički, redovnički ili uz laički stalež; zatim se dužnosti odnose na opću Crkvu, čiji su članovi, i na mjesne Crkve kojima na osnovi prebivališta ili boravišta pripadaju. S obzirom na ispunjavanje tih dužnosti, Zakonik određuje: Neka vjernici s velikom brižljivošću obavljaju dužnosti koje imaju prema Crkvi, i općoj i partikularnoj, kojoj prema pravnim propisima pripadaju (kan. 209, § 2).

Dužnost je svih vjernika  posvetiti svoje snage provođenju sveta života te promicanju rasta Crkve i njezina stalnog posvećivanja (kan. 210). Nisu, ipak, svi vjernici pozvani na jednaku svetost, i nije jednaka obaveza, niti svi pridonose rastu i posvećivanju Crkve na isti način. Svatko provodi svet život prema svom položaju i u vlastitom staležu, a tako isto sudjeluje u promicanju rasta Crkve i njezina posvećivanja.

Zakonik kanonskog prava govori zasebno o zadaći evangelizacije i širenja božanske poruke spasenja koja je za cijelu Crkvu povjerena papi i biskupskom zboru, a za partikularne ili mjesne Crkve svakom biskupu pojedinačno (kan. 756), zatim u vlastitom okruženju prezbiterima i đakonima (kan. 757), članovima ustanova posvećenog života (kan. 758), kao i vjernicima laicima (kan. 759). Ali u nizu općih prava i dužnosti u Crkvi, Zakonik navodi također da svi Kristovi vjernici imaju dužnost i pravo nastojati da božanska poruka spasenja sve više i više dopire do svih ljudi svih vremena i svega svijeta (kan. 211).

Svatko od vjernika ima pravo svojim pothvatima promicati ili podupirati apostolsko djelovanje, a ne samo onima koje usmjerava i nad kojim vrši nadzor crkvena hijerarhija, i to svatko prema svojem staležu i položaju (kan. 216).

Vezano uz tu dužnost i pravo, Zakonik o vjernicima laicima kaže da su po sakramentima krštenja i potvrde određeni za vršenje apostolata u Crkvi, te da imaju opću obvezu i pravo, kako pojedinačno tako i povezani u društva, da rade na tome da svi ljudi upoznaju i prihvate božansku poruku spasenja, poglavito u onim okolnostima

u kojima ne mogu djelovati biskupi ili svećenici, i u kojima samo preko vjernika laika ljudi mogu čuti evanđelje i upoznati Krista (kan. 225, § 1).

Dakako da će se laici uključivati, bilo u suradnji s posvećenim službenicima bilo samostalno, u apostolat koji svojom vlašću uređuje, usmjerava i nadzire hijerarhija, a vršit će i različite vidove i djela apostolata koja nisu pridržana samo svetim pastirima. Laici su na vršenje apostolata osobito obvezani u nedostatku svetih pastira, ili ako su oni u svom djelovanju onemogućeni.

Laici, da bi živjeli po kršćanskom nauku, i da bi taj nauk i sami mogli naviještati i braniti, te da bi mogli vršiti djela apostolata koja su njima svojstvena, ili surađivati u apostolatu posvećenih službenika u Crkvi, imaju obvezu i pravo da nauče kršćanski nauk (kan. 229, § 1), zatim pravo pohađati predavanja i stjecati potpunije znanje u svetim znanostima koje se izučavaju na crkvenim učilištima, te na njima postizati akademske stupnjeve (kan. 229, § 2); a oni koji su stekli potrebnu izobrazbu, i imaju druga svojstva koja ih čine prikladnim, mogu od mjerodavne crkvene vlasti dobiti odobrenje za poučavanje u svetim znanostima (kan. 229, § 3).

Vjernici imaju pravo primati od svetih pastira pomoć iz duhovnih dobara Crkve, osobito iz Božje riječi i sakramenata (kan. 213). Subjektivnom pravu svakog vjernika kršćanina na duhovna dobra odgovara dužnost duhovnih pastira i posvećenih službenika u Crkvi da naviještaju i tumače Božju riječ i da vjernicima kršćanima dijele i posreduju duhovna dobra koja su Crkvi povjerena.

Sakramente mogu tražiti, i sveti službenici u Crkvi mogu sakramente dijeliti samo onima koji ispunjavaju određene uvjete, odnosno koji su za sakramente pravo raspoloženi.

Vjernici koji pripadaju bilo rimokatoličkom bilo grkokatoličkom obredu imaju pravo štovati Boga na način koji su odobrili mjerodavni zakoniti crkveni pastiri, i mogu slijediti oblik duhovnog života koji je svojstven tom crkvenom obredu i u skladu je s crkvenom naukom (kan. 214).

Svi vjernici, i klerici i laici, koji se bave izučavanjem svetih znanosti bilo samostalno ili na učilištima, imaju punu slobodu istraživanja i iznošenja vlastitog mišljenja i spoznaja u onome u čemu su stručnjaci, ali čuvajući pri tome dužno poštovanje prema crkvenom učiteljstvu (kan. 218). To poštovanje i podložnost crkvenom učiteljstvu tiče se poklada vjere, a to znači da nije slobodno ili dopušteno, protivno naučavanju tog učiteljstva, nijekati neku proglašenu vjersku istinu, ili proglašavati nešto vjerskom istinom mimo tog učiteljstva.

(Vatican News - am)