Šesta nedjelja kroz godinu. Riječ Božju tumači varaždinski biskup Bože Radoš

varaždinski biskup Bože Radoš

Dragi slušatelji,

Jedne od najljepše ispisanih stranica Evanđelja su slike Isusa i bolesnika. Najveći broj čudesa Isus je učinio upravo nad bolesnicima. Proroci su najavili Mesiju kao liječnika. U ordinaciji ga čekaju ljudi s različitim bolestima. Među njima su i gubavci – najteži bolesnici među bolesnicima. Njihovo tijelo se pretvara u otvorenu ranu. No, rana u duši je još bolnija. Smatraju ih grešnicima, opasnima za druge, zato su isključeni iz obitelji i odvojeni od mjesta gdje se slavi Bog.

Dramu njihova života evanđelje je upravo stavilo pred nas, kao nezaobilaznu lekciju za svakog Isusovog učenika. Evanđelist Marko u par poteza je predstavio ovu dramu, gotovo da ju je prilagodio za kazališni komad pa ju tako možemo i razmatrati.

1. scena:

Tragična pojava, izopćenik, uspinje se do gradskih vrata i viče: „Nečist, nečist“! Kostim je poderana odjeća, vjerojatno bez obuće, koža se osipa - trune. Za ljude je već „leš“ koji zaudara. Bolest gube je u starom Izraelu viđena kao kazna za grijehe. A onda kada su se čisti u panici razbježali, odmakli na sigurnu distancu, fokusiramo se na drugu scenu.

2. scena:

Prilazi Učitelju čiji ga pogled ne odbija nego privlači! Kadar se sužava. Približi se gubavac Isusu i klekne pred njega. Gubavac je u jadnom stanju, spušta se do zemlje - kleči. Bolest je očistila svu njegovu oholost života. Ne živi u zabludi o vlastitoj svemoći. Kao da su dva bića u njemu, ono što vidimo i ono nevidljivo tek se nazire u stavu klečanja. Stav poštovanja prema mladom učitelju iz Galileje, za koga drži da je Božji čovjek! Sebe drži nedostojnim društva Isusova.
Klečanje je najizvorniji vjernički stav, jer gledajući sebe, pred Bogom čovjek uvijek vidi na sebi gubu, nečistoću. Čistoća Boga je ogledalo u kojem vidimo svoju bijedu. Što više i češće gledamo u Boga, tim manje imamo napast narcisoidnosti.

3. scena:

Slika ima i ton. A ton odgovara slici: duboko ljudski, patnički, nimalo nasilan, naprotiv umiljat; «ako hoćeš, možeš me očistiti». Nema zahtjeva: „Daj mi Gospodine!“ Gubavac ne polaže pravo na ozdravljenje, on računa na smilovanje. U nekoliko riječi izrekao je cijeloga sebe, sve što nosi u duši. Često bolesnici malo govore, a imaju što reći. Traže da slušaju.

4. scena:

Isus ispruži ruku – tipična gesta božanstva, želi ga dotaknuti, kršeći tako zakon o čistoći koji zabranjuje da se gubavac dodirne. Dodir je to solidarnosti, dodir vanjskih i nutarnjih rana. Danas ova guba ima drugi oblik: drogeraši, zaraženi HIV-om, oboljeli od Covida i mnoge bolesti na duši koja se raspada kao tijelo gubavca. Isus, iako ima moć, ne diže se visoko, nego se spušta do njegove boli; saginje do njegovog siromaštva, do te mjere da ga njegova bol prožima; ganu se – zadrhta nad njim. - «Hoću, budi čist», - rekao je sve!

I završna scena je zanimljiva. Nadoda: 'Pazi nikome ništa ne kazuj'. Ljubav nema potrebu za publicitetom. Marko nam naznačuje da mesijansku tajnu – Isusovo božanstvo nećemo otkriti gledajući u čudesa – nego u križ.

Zamjena mjesta: Isus odlazi izvan sela, krije se, a onaj koga je izliječio među ljude, preuzeo je njegovo stanje, njegov položaj.

Dragi slušatelji, ovo je 'praizvedba' drame o Bogu koji ozdravlja. Drama se događa svaki dan. Pozornica su naše kuće, bolnice, ali i život svakoga od nas. Bog je među nama 'da naše boli uzme na sebe'.

Svjetski je dan bolesnika. Mogu li nešto konkretnu učiniti za jednog bolesnika? Ako mi ništa ne pada na pamet, mogu im ispričati što se meni dogodilo kad sam kleknuo pred Gospodina, možda mogu kleknuti s bolesnikom, ili umjesto njega pred Gospodina, i zamoliti: Ako hoćeš, Gospodine, možeš ga ozdraviti.

(Vatican News - am)