Zakonik kanonskoga prava. Vjernička društva i udruge

P. Alan Modrić, SJ

Crkva od samoga svog početka postoji i djeluje kao sveopća zajednica Božjega naroda, kao društvo religiozne i duhovne naravi i svrhunaravnog karaktera. U okviru Crkve, zajednice svih krštenih vjernika, formirale su se i postoje manje strukturalne zajednice, partikularne ili mjesne Crkve, biskupije i župe. A uz njih nastajala su kroz povijest različita vjernička društva, udruge, organizacije, sa zasebnim vlastitim svrhama, ciljevima i zadacima.

Polazeći od toga da pravo udruživanja i zbora spada među temeljna ljudska prava, i vjernici u Crkvi mogu slobodno osnivati i voditi društva za nabožne i dobrotvorne svrhe i za promicanje kršćanskog poziva u svijetu (kan. 215). Kad govori općenito o vjerničkim društvima, Zakonik kanonskog prava ističe kako u Crkvi postoje društva, različita od ustanova posvećenog života (redovničkih i svjetovnih) i družba apostolskog života, u kojima vjernici zajedničkim djelovanjem teže njegovanju savršenijeg života, promicanju javnog bogoštovlja i vršenju djela pobožnosti, širenju kršćanskog nauka i pothvatima evangelizacije, djelima dobrotvornosti, te prožimanja vremenitog reda kršćanskim duhom (kan. 298, § 1). Vjernike se potiče da cijene takva društva (kan. 327), te da se učlanjuju osobito u ona društva koja je mjerodavna crkvena vlast ili osnovala, ili pohvalila, ili preporučila (kan. 298, § 2).

Vjernici mogu svojim dogovorom samostalno odlučivati i slobodno osnivati društva da bi postizali neku od naprijed navedenih svrha, i takva društva se nazivaju privatnim (kan. 299, § 1 i 2). Neka društva ipak vjernici ne mogu osnivati samoinicijativno, nego ih može osnovati samo mjerodavna crkvena vlast, a to su društva koja bi imala za cilj ili svrhu prenošenje kršćanskog nauka u ime Crkve, ili promicanje javnog bogoštovlja, ili neku drugu svrhu čije je ostvarivanje po svojoj naravi pridržano crkvenoj vlasti. Crkvena vlast može osnivati vjernička društva i radi postizanja i neke druge duhovne svrhe (kan. 301, § 1 i 3). Društvo koje svojom odlukom osnuje crkvena vlast naziva se javnim vjerničkim društvom (kan. 116, § 1 i 301, § 3).

Naziv društva se odabire u skladu s njegovom svrhom (kan. 304, § 2), ali ne može nositi naziva ‘katoličko’ ako ne dobije pristanak mjerodavne crkvene vlasti (kan. 300). Vjerničko društvo može biti osnovano unutar neke biskupije (biskupijsko), biskupske konferencije (nacionalno), i za neko šire područje ili za cijelu Crkvu (međunarodno). Dijecezanski biskup je mjerodavan za osnivanje javnog biskupijskog društva; za nacionalno javno vjerničko društvo mjerodavna je dotična biskupska konferencija; a za osnivanje međunarodnog javnog vjerničkog društva mjerodavna vlast je Sveta Stolica (kan. 312, § 1).

 Svako vjerničko društvo, bilo javno bilo privatno, mora imati svoj statut u kojem trebaju biti naznačeni svrha ili zadatak društva, mjesto njegova sjedišta ili uprave, tijela i način upravljanja, način i uvjeti učlanjivanja, te način i sredstva ostvarivanja svrhe ili djelovanja (kan. 304, § 1). Ako se radi o javnom vjerničkom društvu, njegov statut, kao i svaku promjenu, treba odobriti crkvena vlast koja je osnovala društvo (kan. 314). Da bi u Crkvi bilo priznato neko privatno vjerničko društvo, njegov statut treba crkvena vlast pregledati (kan. 299, § 3).

Vjernička društva mogu imati pravnu osobnost ili biti subjekti prava u Crkvi, ali i ne moraju. Javna društva, kao i udružba više javnih društava, samom odlukom mjerodavne crkvene vlasti o njihovu osnivanju ili ustanovljenju uspostavljaju se kao pravne osobe, sposobne da budu nosioci prava i obveza u Crkvi (kan. 313; usp. kan. 114, § 1). Privatna vjernička društva nemaju pravne osobnosti po samom utemeljenju, i kao takve nisu subjekt obveza i prava. Mogu, ipak, pravnu osobnost dobiti izričitom odlukom mjerodavne crkvene vlasti (kan.116, § 2). Za davanje pravne osobnosti biskupijskom privatnom vjerničkom društvu mjerodavan je dijecezanski biskup; nacionalnom privatnom vjerničkom društvu pravnu osobnost daje biskupska konferencija; a međunarodnom privatnom društvo pravnu osobnost daje Sveta Stolica (kan. 322, § 1). Nijedno privatno vjerničko društvo ne može steći pravnu osobnost ukoliko mjerodavna crkvena vlast ne odobri (nije dovoljno da samo pregleda) njegov statut, s tim da samo pregledavanje ili odobrenje statuta, bez izričite odluke da se društvu podjeljuje pravna osobnost, ne mijenja pravnu narav dotičnog društva (kan. 117 i 322, § 2).

Sva vjernička društva, i javna i privatna, podložna su nadzoru mjerodavne crkvene vlasti, a to je dijecezanski biskup za biskupijska društva, biskupska konferencija za nacionalna društva, a Sveta Stolica za međunarodna vjernička društva. Ta vlast ima dužnost i pravo da, prema odredbi prava i statuta, nadgleda dotična društva, pazi da se u njima čuva cjelovitost vjere i ćudoređa, te da se u crkvenu stegu ne bi uvukle kakve zloporabe (kan. 305, § 1 i 323, § 1). Mjerodavnoj crkvenoj vlasti također pripada, poštujući vlastitu samostalnost privatnih društava, bdjeti i brinuti se da se izbjegne rasipanje snaga i da se vršenje apostolata usmjeri na zajedničko dobro (kan. 323, § 2).

Zakonito osnovana vjernička društva, bilo javna bilo privatna, mogu, sukladno pravu i statutima, donositi odredbe koje se tiču samog društva, održavanja sastanaka, biranja ili postavljanja voditelja i drugih dužnosnika i upravitelja vremenitih dobara (kan. 309).

Ukoliko nije određeno nešto drugo, javno vjerničko društvo upravlja svojim vremenitim dobrima pod višim vodstvom crkvene vlasti mjerodavne za osnivanje društva (kan. 319, § 1). Privatna vjernička društva slobodno upravljaju imovinom koju posjeduju prema propisima vlastitih statuta, a pravo je mjerodavne vlasti da nadgleda upotrebljavaju li se dobra za svrhe društva, ili za nabožne svrhe u koje su im možda darovana (kan. 325, § 1-2).

Javna vjernička društva može ukinuti ista crkvena vlast koja ih je i osnovala, a također i vlast viša od nje (kan. 320, § 1-2). Privatna vjernička društva prestaju postojati nestankom članova, a mogu biti ukinuta i odlukom samog društva, na način predviđen njegovim statutom. Može ih ukinuti i mjerodavna crkvena vlast, ako je njegovo djelovanje postalo štetno za Crkvu, za njezino naučavanje i stegu, ili ako je na sablazan vjernicima (kan. 326, § 1).

(Vatican News - am)