Zakonik kanonskoga prava. Naučiteljska služba Crkve

p. Alan Modrić, SJ

Zakonik kanonskog prava kaže da je naviještanje Božje riječi i evanđelja za svu Crkvu ponajprije zadaća Rimskog prvosvećenika i biskupskog zbora (kan. 756); za partikularne Crkve to je zadaća biskupa kojima su pojedine mjesne Crkve povjerene, zatim prezbitera koji su biskupovi suradnici; tu dužnost osobito imaju župnici i drugi kojima je povjerena briga za duše (kan. 757). Međutim, u naučiteljskoj službi Crkve sudjeluju na svoj način svi članovi Crkve.

U pogledu naviještanja evanđelja Zakonik za vjernike laike kaže da su, snagom krštenja i potvrde, svjedoci evanđeoske vijesti riječju i primjerom kršćanskog života, te da u posluživanju riječi mogu surađivati s biskupima i prezbiterima (kan. 759). Jedan od posebnih načina naviještanja evanđelja je propovijedanje – govor u kojem se javno pred okupljenim narodom izlažu pitanja katoličke vjere i morala. Redovito propovijedi drže posvećeni službenici: biskupi, prezbiteri i đakoni, i to obično u crkvenim prostorima, ali i na otvorenim i javnim mjestima. Slobodno je i običnim vjernicima, koji se za to osjećaju sposobni, da na javnim mjestima i izvan svetog mjesta u svojim govorima naviještaju Božje evanđelje. No, ne mogu samoinicijativno propovijedati na svetim mjestima ako im se to ne dopusti, a dopušta mjerodavna crkvena vlast. Zakonik određuje da se laicima, prema propisima biskupske konferencije, može dopustiti propovijedanje u crkvi ili kapeli, ali ne i držanje homilije koja je dio samog bogoslužja. Takvo dopuštenje se ne daje nekome općenito, nego ako to u određenim okolnostima traži potreba ili u pojedinim slučajevima savjetuje korist (kan. 766). Biskupska konferencija treba odrediti koje su to okolnosti, koja je potreba ili pastoralna korist da se laicima dadne dopuštenje da propovijedaju u crkvi ili oratoriju, kakva se priprava ili osobine laika traže te tko dopuštenje treba dati.

U Zakoniku se kaže da je vlastita i teška dužnost pastira duša brinuti se za katehizaciju ili vjersku pouku kršćanskog naroda (kan. 773), te da je župnik snagom svoje službe dužan brinuti se za katehetsku izobrazbu odraslih, mladih i djece (kan. 776). Povrh toga, u svezi s vjerskom poukom istaknuto je da se briga za katehizaciju tiče svih članova Crkve, svakoga prema njegovu dijelu (kan. 774, § 1), a župnici da u brizi za katehetsku izobrazbu trebaju pozvati na suradnju vjernike laike, osobito stručno osposobljene vjeroučitelje ili katehete (kan. 776 i 805). Laici mogu, s nalogom mjerodavne crkvene vlasti, biti predavači, nastavnici ili profesori bogoslovnih predmeta na katoličkim i crkvenim sveučilištima (kan. 229, § 3, i kan. 812 i 818). Posebno se naglašava uloga i zadaća roditelja, čija je primarna dužnost i pravo da se brinu za vjerski i moralni kršćanski odgoj djece prema nauci Crkve (kan. 226, § 2; 774, § 2 i 1136). Trebaju se posebno pobrinuti da im djeca budu dobro poučena za primanje sakramenta potvrde (kan. 890) i svete pričesti (kan. 914). Tim dužnostima obvezani su i oni koji roditelje zamjenjuju i kumovi djece (kan. 872 i 892).

Druge osobe, kao i odgojno-obrazovne ustanove, makar bile i crkvene, mogu se smatrati pomagačima roditelja, ali nikako ne mogu u odgoju roditelje posve nadomjestiti. Međutim, kako su mogućnosti roditelja u odgajanju djece sužene i ograničene, bilo zbog nedovoljne njihove stručne osposobljenosti, bilo zbog manjka potrebnih sredstava za cjelovito odgajanje i stručno obrazovanje, njima je potrebna i imaju pravo tražiti pomoć šire zajednice. Katolički roditelji stoga imaju dužnost i pravo izabirati ona sredstva i ustanove pomoću kojih se, prema okolnostima mjesta, mogu prikladnije brinuti za katolički odgoj djece (kan. 793, § 1). Dužnost i pravo odgoja, uz roditelje, na koje to prvenstveno spada, pripada Crkvi kojoj je Bog povjerio poslanje da pomaže ljudima, da bi mogli doći do punine kršćanskog života (kan. 794, § 1). Crkva pruža pomoć roditeljima u katoličkom odgajanju i obrazovanju osobito kroz vlastite škole, fakultete i druge visokoškolske ustanove bilo kojeg smjera, vrste i stupnja.

U odgajanju i obrazovanju mladih roditeljima je potrebna i pomoć građanskog društva. U tom smislu država, na koju spada da se brine za zajedničko vremenito dobro svih svojih građana, ima također stanovite dužnosti i prava. Državna vlast treba štititi i poštivati dužnosti i prava roditelja i onih koji imaju udjela u odgoju i obrazovanju, da se u tome ponašaju prema svom katoličkom uvjerenju (kan. 797). Roditelji svoju djecu trebaju povjeravati onim školama u kojima je osiguran njihov katolički odgoj i obrazovanje (kan. 798), i u izboru tih škola trebaju imati punu slobodu, a vjernici se moraju brinuti da društvena vlast, poštujući razdiobnu pravednost, i te škole zaštićuje i pomaže (kan. 797). Kada nastojanja roditelja i drugih nisu dostatna, a poštujući njihove želje, država treba poduzimati i vlastite inicijative odgoja i osnivati za to potrebne škole i ustanove, u kojima će se, uz uvažavanje drugih posebnosti i uz udovoljavanje drugim potrebama pluralističkog društva, voditi računa također o vjerskim nazorima katolika uključenih u odgoj i obrazovanje u tim školama i o njihovim zahtjevima i potrebama religioznog karaktera. Vjernici, stoga, trebaju nastojati da državni zakoni koji uređuju odgoj i obrazovanje mladih omoguće i njihov vjerski i ćudoredni odgoj u školama, podudarno sa savješću roditelja (kan. 799), te da se u školskim programima predvidi i vjeronauk, i da katoličku djecu i mlade u vjeronauku poučavaju katolički vjeroučitelji koje imenuje ili potvrdi mjesni ordinarij (usp. kan. 805). Ako roditelji ne mogu dobiti katolički odgoj i obrazovanje svoje djece u samoj školi, dužni su pobrinuti se da se njihovoj djeci takav odgoj i obrazovanje osiguraju izvan škole (kan. 798).

Crkva ističe svoje pravo – osobito kad su državne i druge škole takve da u njima nije moguć katolički odgoj i obrazovanje – da osniva vlastite, katoličke škole bilo kojeg smjera, vrste i stupnja (kan. 800, § 1). Pod katoličkim školama podrazumijevaju se one u kojima se teži za kulturnim obrazovanjem i ljudskim razvojem mladih, a koje vodi mjerodavna crkvena vlast ili neka crkvena javna pravna osoba, ili koje su takvima priznate od crkvene vlasti pisanom ispravom (kan. 803, § 1), a pouka i odgoj u njima se temelje na načelima katoličkog nauka. Makar škola bila katolička stvarno ili u smislu da udovoljava naprijed iznesenim kriterijima, ona se ne može nazivati katoličkom osim s pristankom mjerodavne crkvene vlasti (kan. 803, § 3). Katoličke škole se ravnaju vlastitim statutom, odobrenim od mjerodavne crkvene vlasti, uz uvažavanje općih državnih propisa o odgoju i obrazovanju dotičnog kraja. Podvrgnute su nadzoru dijecezanskog biskupa, koji ima pravo u njima vršiti kanonski pohod, makar ih osnovale ili njima ravnale redovničke ustanove, te izdavati odredbe o onome što se odnosi na opće uređenje katoličkih škola (kan. 806, § 1).

U katoličkim školama učitelji i nastavnici trebaju se odlikovati ispravnom naukom i čestitim životom (kan. 803, § 2), a nije nužno da svi budu katolici. Imenuje ih vlast mjerodavna prema odredbama vlastitog statuta. Pohađanje katoličkih škola nije pridržano samo za katolike, nego su one otvorene i za druge, i mogu se u njima odgajati i obrazovati i nekatolici.

Crkva ističe i brani svoje pravo da osniva i vodi sveučilišta koja pridonose uzdizanju ljudske kulture i potpunijem promicanju ljudske osobe, kao i obavljanju naučiteljske službe same Crkve (kan. 807). Katolička sveučilišta i visoka učilišta, kao i sva druga bilo nacionalnog bilo međunarodnog karaktera, obuhvaćaju studij različitih grana ljudskog znanja i kulture, i posvećuju se produbljivanju ljudskog znanja i istraživanju, poučavanju i različitim oblicima služenja koja odgovaraju društvenim potrebama i ciljevima Crkve. Budući da su katolička, njihova istraživanja, podučavanje i sve druge aktivnosti, trebaju biti nadahnjivana etičkim i moralnim načelima i prepoznatljiva po znanstvenim metodama i postupcima sukladnim učenju Katoličke Crkve. Za razliku od katoličkih fakulteta, visokih učilišta i sveučilišta, u kojima se podučavaju opće ljudske znanosti i znanstvene discipline, crkveni fakulteti, i druga visoka učilišta i sveučilišta za predmet svoga studija imaju svete znanosti ili znanosti s njima povezane. Nekada su u crkvena sveučilišta ulazili teološki i filozofski fakultet i fakultet kanonskog prava. Danas ona mogu obuhvaćati ili uključivati i druge fakultete, institute i specijalizacije, kao npr. Svetog pisma, crkvene povijesti, pastorala, liturgije, crkvene glazbe i umjetnosti, i sl. Osim po disciplinama koje podučavaju, crkvena sveučilišta, fakulteti i visoka učilišta razlikuju se od katoličkih i po tome što služe prvenstveno, iako ne i isključivo, obrazovanju onih koji se pripremaju za svećeničku službu, za poučavanje drugih u svetim znanostima, te za različite i zahtjevnije zadatke apostolata.

Za osnivanje katoličkih škola različitih vrsta odgovorni su u prvom redu na svom području dijecezanski biskupi (kan. 802). U Crkvi postoje različite redovničke ustanove, osnovane sa specifičnim ciljem odgoja i obrazovanja. Kao takvima, pripada im pravo da imaju i drže odgovarajuće svoje škole, a osnivaju ih s pristankom dijecezanskog biskupa na dotičnom području (kan. 801). Katolička sveučilišta, fakultete i visoke škole, na kojima će se, vodeći računa o katoličkom nauku, i uz poštivanje njihove znanstvene samostalnosti, istraživati i predavati različite znanosti, mogu osnivati oni kojima to dopuštaju državni zakoni dotične zemlje. Pridržavajući se tih zakona, na svom području mogu ih osnivati i dijecezanski biskupi ili biskupske konferencije. Da bi mogao nositi naslov ili naziv katoličko sveučilište, treba dobiti pristanak mjerodavne crkvene vlasti (biskupa ili biskupske konferencije). A biskupska konferencija treba se brinuti da na njezinu području, ako je korisno i moguće, katolička sveučilišta ili barem fakulteti budu prikladno raspoređeni (kan. 809). Što se tiče crkvenih fakulteta i sličnih visokih ustanova i sveučilišta, njih osniva ili osnovane odobrava Apostolska Stolica. Moraju imati svoj statut i nastavni program, također odobrene od Apostolske Stolice (kan. 816).