Vijesti iz života Katoličke Crkve u Hrvatskoj

Krist je svojom pobjedom nad smrću otklonio duboki jaz između čovjeka i njegova Stvoritelja, poništio je onu temeljnu odijeljenost od Boga koja je srasla s našom ljudskom naravi te nam je otvorio vrata u vječnost – poručio je zagrebački nadbiskup Dražen Kutleša na Nedjelju Uskrsnuća Gospodnjega, predvodeći svečano euharistijsko slavlje u Bogoslužnom prostoru bl. Alojzija Stepinca na zagrebačkom Kaptolu.

Istaknuo je kako Uskrs za nas kršćane nije tek davni događaj koji nema nikakve veze s našim životima, nego da naprotiv govori o tome što se s nama i sa svijetom zbilo po Kristovu uskrsnuću. Uskrsnuće Gospodinovo je, i za vjernike i za one koji to još nisu, radosna vijest o Isusovu sudu, o spasenju po oproštenju grijeha, o Isusovoj trajnoj nazočnosti u svijetu. Svima je razlog nade koja ne postiđuje: vjernicima jer su vjerom zadobili oproštenje i s Kristom iz smrti prešli u život, a tražiteljima Boga jer u svojoj potrazi za istinom neće biti iznevjereni, ako je traže čista srca – kazao je nadbiskup Kutleša te podsjetio da kršćanska nada nije bijeg od ovozemaljskih stvarnosti i nevolja, nego suočavanje s njima, pogleda usmjerena k vječnosti. Jako dobro znamo da i našim zemaljskim stvarnostima pristupamo vođeni različitim ciljevima. Ako nam je cilj bogatstvo, nastojat ćemo iz svega izvući korist. Ako su nam cilj slava i moć, tada nećemo prezati ni pred čime kako bismo ih stekli i očuvali. Ali, ako nam je krajnji cilj Bog, koji drži ključeve Smrti i Podzemlja, odnosno naše konačne slobode, tada nas se i te kako tiče sve što je rekao i učinio za nas. Moramo mu dopustiti da razotkrije zlo u našim srcima i pouzdati se u njega, jer je jedino ljubav iz koje je za nas podnio sramotnu smrt na križu sila koja nas drži na životu – poručio je zagrebački nadbiskup.

Uskrsnuće uvijek promatramo kao nešto što će doći na nekom kraju. Kad dođe kraj zemaljskog života, kad umremo, kad bude sudnji dan. To nije evanđeosko gledanje uskrsnuća. Uskrsnuće nije daleka budućnost nego sadašnjost. Uskrsnuće se ne tiče toliko mrtvih koliko živih – poručio je krčki biskup Ivica Petanjak koji je svečano misno slavlje na svetkovinu Uskrsnuća Gospodnjeg predvodio u krčkoj katedrali Uznesenja Marijina.

Ako čitate u Svetom pismu sve što se dogodilo nakon Isusova uskrsnuća onda vidite da je Isusovo uskrsnuće unijelo potpunu promjenu u zemaljski život onih koji su Isusa poznavali. I zato su nakon Isusova uskrsnuća svi na nogama, svi su u pokretu, svi hodaju, trče, žure, putuju. Žene idu na grob, a kad su vidjele prazan grob i anđele, trče s groba k učenicima; učenici trče na grob, utrkuju se tko će prvi stići; dvojica idu u Emaus, a nakon susreta s Uskrsnulim trče natrag u Jeruzalem.

Ako mi budemo čekali da umremo, da nam dođe kraj, pa da onda budemo s Kristom – onda će naš život biti potpuni promašaj. Ništa se od toga neće ostvariti ako mi sad ne živimo kao uskrsnuli, novi, preporođeni ljudi. Ne možemo pred Boga doći praznih ili prekriženih ruku i čekati nagradu uskrsnuća. Treba se potruditi, uznojiti, živce izgubiti, sa sobom i s drugima se boriti. Ako je potrebno poput Isusa sam protiv svih, ako znaš da je tvoj put Božji put i da se s njega ne može odstupiti ni pod koju cijenu. Onda je plod Isusova uskrsnuća već na djelu u mom životu, a nagrada za vječnost je zajamčena – poručio je biskup Petanjak.

Primjer rimskog satnika Kornelija govori nam da među onima koji nisu kršćani ima dobrih ljudi, ljudi otvorenih Božjoj riječi i sadržajima Kristova nauka. Zato je velika odgovornost na nama vjernicima da budemo poput svoga Učitelja koji je strpljivo svjedočio milosrdnu ljubav Božju prema svakomu čovjeku – poručio je porečki i pulski biskup Ivan Štironja koji je svečanu uskrsnu euharistiju predslavio u Eufrazijani – porečkoj katedrali. Govoreći o Petrovoj katehezi u Kornelijevoj kući u Cezareji, porečki je biskup istaknuo kako na ovoga rimskog satnika nisu djelovale samo Isusova muka i okrutna smrt razapinjanjem, nego ponajprije Isusova poniznost, strpljivost i praštanje, a osobito one riječi na križu: „Oče, oprosti im jer ne znaju što čine.“

Jučer, 31. ožujka, na Plitvicama je obilježena 33. obljetnica pogibije hrvatskog redarstvenika Josipa Jovića, prve žrtve Domovinskog rata. Komemoraciju i molitvu predvodio je vojni biskup Jure Bogdan koji je kazao da je pucanj u Josipa, u nedjelju Kristova uskrsnuća, bio pucanj u ‘uskrsnuće’ hrvatske države koju smo stoljećima željeli i o njoj sanjali. Ali, Uskrs se ne može ubiti! Iz srca vjerničke duše uzdižemo naše molitve za pokojnog Josipa, sve pokojne hrvatske branitelje, sve stradale i nestale u Domovinskome ratu, sve koji su preminuli od posljedica rata. Dobri Bog neka prepozna njihovu ljubav, žrtvu i ideale za koje su živjeli, trpjeli i umirali – zaključio je biskup Bogdan.

Novo nematerijalno kulturno dobro „Tradicijska zavjetna procesija Krīžȉ/Kríži na otoku Rabu - Rapski krīži/kríži“ upisano je u Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske Ministarstva kulture i medija, objavljeno je 28. ožujka na mrežnoj stranici Ministarstva.

Riječ je o procesiji koja se na Rabu odvija u kontinuitetu od 11. stoljeća, a od sredine 16. stoljeća pridružena joj je i pobožnost čudotvornoj zavjetnoj ikoni Gospe Rapske. U procesiji sudjeluju vjernici svih sedam rapskih župa; iz Barbata, Banjola, Mundanija, Kampora, Supetarske Drage, Lopara i grada Raba, a održava se svake posljednje nedjelje u mjesecu travnju.

Početci zavjeta Gospi Rapskoj zabilježeni su u prvoj polovici 16. stoljeća. kao i prethodno čudesno ozdravljenje koludrice Lukine de Dominis u ženskom benediktinskom samostanu sv. Andrije Apostola u Rabu, čiji je opis sačuvan u samostanskom arhivu. Prema tom izvoru Lukina je u samostan još kao djevojčica donijela ikonu Bogorodice s Djetetom, koju je i nakon primanja zavjeta zadržala u svojoj samostanskoj ćeliji: „Teško oboljevši, Lukina je devet godina provela ležeći u krevetu, moleći se svakodnevno Gospi, čija se ikona nalazila iznad njezina bolesničkog kreveta. U pola noći na blagdan Rođenja Marijina 8. rujna, dok su sestre molile u koru, zapadni je dio samostana obasjala užarena svjetlost, tolika da su rapski ribari koji su se vraćali s ribarenja oko Luna pomislili da se samostan zapalio te su ga pohitali gasiti. Prema opisanom izvoru, Gospa je pozvala Lukinu da ustane i odjene se, a nakon dugogodišnje nepokretnosti Lukina se oćutjela zdravom te je pošla sestrama u kor na zajedničku molitvu. Vijest je odmah razglašena po gradu, skupilo se mnoštvo svijeta, čitav kler i biskup te je odlučeno da se ikona Gospe Rapske iz sestrine ćelije prenese u crkvu sv. Andrije. No nitko nije uspio pomaknuti ikonu, tek ju je Lukina uspjela odnijeti u crkvu.“ Od tada se svakog 8. rujna na oltaru Gospe od Čuda u crkvi sv. Andrije pjeva sveta misa na spomen toga događaja. Toj zavjetnoj ikoni Gospe Rapske utječu se mnogi vjernici pa je i danas ukrašena zavjetnim darovima iz ranijih stoljeća.