Fra Ivan Šarčević: Mane i vrline. Pravednost

Pravednost

Fra Ivan Šarčević

Pravda se prikazuje kao žena koja u jednoj ruci drži vagu, u drugoj mač i s povezom je preko očiju. Značilo bi da ispravno odmjerava, istinito sudi i nepristrano donosi odluke. Budući da je sve ljudsko dvoznačno, ljudi pravdu izokreću. Ne možemo ne primijetiti da neki ljudi na važnim mjestima sude pristrano, sebi ili svojima dopuštaju sve, dok su slijepi za pravdu drugih, zakidaju ih u pravu. Čak je uzaludno upozoravati ih, jer su do te mjere slijepi i korumpirani da su istinu pretvorili u laž, a pravdu u nepravdu.

Veliki nesporazumi i sukobi, podjele i teška zla u pojedinim obiteljima, zajednicama, društvima i državama nastaju upravo kada se ne postupa pravedno, posebno ako pravdu ne traže i ne čine oni koji upravljaju zajednicom, oni koji imaju najveću moć i odgovornost za druge. Ništa toliko ne treba resiti oca, majku, učitelja, poglavara, biskupa, stranačke i narodne vođe i državnike kao razboritost i pravednost. Ako su poglavari i suci nerazboriti i nepravedni, onda se događa najgora vrsta izopačenja, jer se tada čovjek kojemu je nepravda učinjena nema više komu uteći. "Najgore je kad se najbolji pokvari." Nema beznadnije situacije od one kada u nekoj zajednici ili društvu vladaju nepravedni zakoni ili nepravedni poglavari. Vlast u rukama nerazumna i nepravedna poglavara, slično je maču u ruci luđaka, govorio je Franjo Asiški.

Dok je razboritost upravljač, kormilar svih kreposti, pravednost je sadržaj razboritosti i svih drugih kreposti. Pravednost je potpuna i savršena krepost. Biblija inzistira na tome da je netko dobar, bogobojazan i svet, samo ako je pravedan. Za Bibliju pravednik je najsavršeniji čovjek. Pravednost, dakle, obuhvaća sva ljudska mišljenja i sve ljudske postupke. Ona je do te mjere uzvišena krepost da nema dobra čovjeka, nema pobožna čovjeka, nema vjernika ako nije pravedan, iako – i tu je iznimnost pravednosti – i zao čovjek i bezbožnik može učiniti pravedno djelo. Ta činjenica upravo svjedoči o posebnosti kreposti pravednosti.

Dok neke kreposti pripadaju unutarnjoj strukturi čovjeka pojedinca, vanjsko čovjekovo djelovanje pripada području pravednosti. Zajednički život se temelji na pravednosti, na pravednim zakonima i pravednim poglavarima. Pravednost je "urediteljica" ljudskoga zajedništva. Zato za pravednost nije dostatan unutarnji čovjekov stav, nakana i uvjerenje (habitus), ni samo volja da se čini pravda, nego je presudno da se pravedno postupa u svim činima i da se vrši pravda prema drugima.

Najjednostavniji opis pravednosti kaže da se pravednost izvršava ako se "svakome dadne njegovo", ako se svakom dadne ono što mu pripada (suum cuique). Bogu se iskazuje štovanje (bogoštovlje), i to ne samo umom i srcem, ne samo u obredima, nego se praktičnim životom Bogu potvrđuje prvo mjesto. Ljudima se daje ono što im pripada ponajprije iz dostojanstva koje imaju po stvorenosti od Boga. Ljudima smo, dakle, dužni također iskazivati čast jer su Božja stvorenja, jer su po prirodi svi ljudi jednaki. Nepravda se čini ako se ljude obeščašćuje u njihovu dostojanstvu, ako ih se kleveće i oduzima dobar glas, ako im se uskraćuje ono što im pripada. Pravednost je tako krepost koja se prije svega odnosi na dobro drugoga (bonum altrui), a dobro drugoga je njegovo dostojanstvo, zatim dio zajedničkog dobra koje ga sljeduje, novac i imanje, i sve ono što mu prema zajedničkom dogovoru, zakonu ili uredbama pripada ili što po pravu dijeli s drugima u obitelji, većoj ili manjoj društvenoj ili religijskoj zajednici.

S pravom neki autori govore da je svaki čovjek "dužnik" Bogu i drugim ljudima, dok samo Bog nikomu ništa nije dužan. Svaki je čovjek, naime, dužan biti pravedan prema drugome. I kada je riječ o istini, dužni smo drugima istinu da bismo bili pravedni. Ne odnosi se, dakle, pravda samo na materijalno područje, na pravednu raspodjelu imanja, novca, pravedne plaće... To proizlazi iz temeljne postavke da je krepostan čovjek dužan paziti na dostojanstvo drugoga, iskazati čast njegovom stvorenjskom dostojanstvu.

Ondje gdje se krnji ili poništava dostojanstvo čovjeka, gdje se nekoga smatra manje vrijednim nego što on vrijedi, ondje nastaju nepravde, pljačkanje, orobljavanje, protjerivanje i ubijanje. U podnožju mnogih ljudskih zala, pogotovo ratova stoji izopačeni stav da drugi nisu jednakovrijedni, da su neljudi, nevrijedna ili subhumana bića pa nije nikakvo zlo – smatraju ti opaki ljudi – oduzeti im ono što im pripada ili ne dati im što im po dostojanstvu, po pravu (i zakonu) pripada.

Krepost pravednosti počiva na ljudskom dostojanstvu koje je svakom čovjeku zajamčeno činjenicom stvorenosti ili neotuđivim individualnim pravima i slobodama. Pravednost ustvari počiva na drugosti drugoga. Tko se ponaša pravedno prema drugome, on poštuje njegovu drugost i razliku – poštuje ono po čemu je svaki čovjek nešto posebno na svijetu, nesvediv na stvar, na ideologiju, na kolektiv, na mene. Pravednost je temelj ljudskih odnosa, ugaoni kamen uređenja društvenoga života.

* Tekst je objavljen u knjizi: Ivan Šarčević, Mane i vrline, Franjevački samostan sv. Luke Jajce, Kršćanska sadašnjost Zagreb, 2022.