Fra Ivan Šarčević: Prijateljstvo

Prijateljstvo

Fra Ivan Šarčević

Pravda je temeljna i nezaobilazna krepost za svaku ljudsku zajednicu, za sve međuljudske odnose. I za prijateljstvo. Iako neki autori smatraju prijateljstvo zasebnom krepošću, ono pripada području pravde, jer je pravda pretpostavka i prijateljskom odnosu. "Viša pravednost", koju Isus zahtijeva od svojih učenika, ustvari je praktična ljubav prema prijateljima do polaganja života za njih. Zato je za kršćane ispunjenje pravde upravo nasljedovanje onoga što je Isus činio: ne praviti od ljudi sluge, ne dominirati nad ljudima, nego tako ljubiti ljude da se od ljudi, i od neprijatelja, stvara prijatelje. Bez sumnje, pretešku je zadaću ostavio Isus kršćanima.

Aristotel je isticao tri razine na kojima počivaju prijateljski odnosi (S. Radić). Sve tri razine se isprepliću. Prva je ona poradi vlastite koristi. To je vrsta interesnog i trgovačkog odnosa. Iako su takvi najčešće poslovni odnosi, ima ih nažalost i među najbližima, i među prijateljima. Štoviše, i mnogi vjernici su vjernici "iz koristi". Boga smatraju starim lukavim trgovcem kojega treba udobrovoljiti, kupiti ga molitvama i dobrim djelima. Međutim, ako se odnos svede na korist i sebičnost, nestabilan je i kratkoročan.

Drugi oblik ljudskih odnosa počiva na razini osjećaja, pogotovo simpatije. Izražava se jednostavnom radošću da se s drugim bude bez računice. Ljudi se povezuju jer im je ugodno biti jedni s drugima, jer im pričinja veselje podijeliti mišljenje s osobom ili osobama koje ih prihvaćaju i slušaju, koje jedni drugima odgovaraju ne samo riječima nego životnim stavovima, a nerijetko afektivnom i tjelesnom privlačnošću. Iz ovakvih se odnosa rađaju i bračne veze i bliska prijateljstva. Nekada takve odnose prekritički nazivamo "kavanskim" ili odnosima samo za feštu. Točno je da takvi odnosi mogu skrenuti u višak priče, u brbljanje, u ogovaranja i duga raspredanja jednoga te istoga od čega nema potrebnog praktičnog učinka. Ipak, takvi su odnosi iznimno važni pa i nužni za zrelost. Ne može se ispravno živjeti bez takvih odnosa. Sam je Isus dosta svoga života proveo u susretima s ljudima – na gozbama i u različitim druženjima, u stalnim razgovaranjima koja nisu bila lišena ni oštrih konflikta. Susreti i razgovori bili su pretpostavka da ga ljudi upoznaju, da se odluče hoće li ga nasljedovati.

Ako se u odnosima postigne iskrenost i istinoljubivost, oni pripomažu većoj pozornosti slušanja, biranju riječi, izoštravanju razboritosti, osjetljivosti za pravdu, jačanju identiteta vjere i ljudskog karaktera. Prijatelji će jedan drugome kazati i one istine koje se redovno ne čuju, one koje se iz raznih obzira prešućuju, istine koje su teške, koje straše, ali koje oslobađaju. Prijatelj je prijatelju dobrohotan do mjere da mu s ljubavlju priopćava razlike između njegove slabosti i grešnosti, pruža mu oslonac i utjehu u situacijama nesnalaženja i očaja, kontrolira mu nezdravu ambiciju, relativizira umišljaje i oholost; iznad svega raduje se njegovu uspjehu, potiče ga na novi iskorak, prati ga i pomaže u ostvarenju najboljeg dijela prijateljeve osobe.

Ovim drugim oblikom odnosa primičemo se najuzvišenijoj razini prijateljevanja – prijateljevanju radi dobra drugoga, radi zajedničkoga dobra ljudi, pogotovo siromašnih i izvlaštenih, sve do praktičnoga darivanja života za bližnje. Ovaj se oblik prijateljevanja ne temelji na pukoj koristi, niti se zaustavlja na ugodnom druženju, nego se takvim prijateljevanjem dosežu i neslućeni izrazi solidarne ljudskosti. Ako je čovjeku prirođeno sebeljublje, ako je svakom čovjeku svojstveno da se brine za sebe, ovdje čovjek nadilazi svoju prirodnu razinu, upućuje se k sebezaboravu radi dobra drugoga i poradi zajedničkog dobra.

Praktična ljubav prema drugome do darivanja vlastita života nije glupi ni pomahnitali zaborav sebe, nije mazohističko srljanje u propast, nije demonstracija bolesne veličine, nije ni nastrana ljubav prema smrti kako bi se izmaklo pokvarenim ljudima, a što prije vidjelo Boga, nego je darivanje života da bi drugi živjeli sretnije i bolje. Na vrhuncu zaborava sebe, u žrtvovanju za prijatelje, čovjek je posve pri sebi. Polaganje života za druge izraz je čovjekove umnosti, čin razboritosti da se uveća pravda i ljubav u svijetu.

Čini se da se upravo na to odnose Isusove riječi svojim učenicima: "Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga; a tko izgubi život svoj poradi mene, taj će ga spasiti. Ta što koristi čovjeku ako sav svijet zadobije, a sebe samoga izgubi ili sebi naudi?" (Lk 9,24-25). Isus najprije razobličuje čovjekovu prirodnu sklonost egoizmu – spašavanju sebe. Tko tako čini, osiromašuje, život mu izmiče. Isus zatim zbunjuje govorom o gubitku života poradi njega. Ono specifično kršćansko nije u slijeđenju prirodnoga nagona, ni u posluhu drugim ljudima, ni u ostvarenju najuzvišenijih principa, nego u praktičnom nasljedovanju Isusa. Štoviše, u ovim riječima treba odčitavati Isusovo izjednačavanje s prijateljima, prije svega sa siromašnima, obespravljenima, izvlaštenima. Čovjek može imati sve, može ovladati svime, posjedovati čitav svijet, a sebi nauditi, sebe izgubiti. Sebenalaženje i sebeostvarenje događa se u praktičnom sebezaboravu, u nesebičnoj ljubavi za prijatelje. Prijateljstvo je uzvišeni vrhunac pravde, uzor i cilj ljudskih odnosa.

* Tekst je objavljen u knjizi: Ivan Šarčević, Mane i vrline, Franjevački samostan sv. Luke Jajce, Kršćanska sadašnjost Zagreb, 2022.