Fra Ivan Šarčević "Mane i vrline" Fra Ivan Šarčević "Mane i vrline" 

Fra Ivan Šarčević: Mane i vrline. Neprijatelj

U nastavku donosimo tekst „Neprijatelj“ bosanskog franjevca i profesora pastoralne teologije fra Ivana Šarčevića. Tekst je dio niza pod nazivom „Mane i vrline“

Fra Ivan Šarčević

Među najmoćnijim riječima koje je Isus uputio svojim učenicima jest ona da ih je nazvao i držao svojim prijateljima, da se prema njima nije ponašao kao gospodar prema slugama, nego upravo prijateljski. Nije tajio ništa od svoga života, ništa što je čuo od Oca. Na koncu je darovao život za njih. S druge strane, među najtežim riječima koje je Isus uputio svojim učenicima jest zahtjev ljubavi i molitve prema neprijateljima, prema onima koji ih kleveću i progone, mrze i ubijaju. Na dosta mjesta Isus od učenika traži "nemoguće": okretanje i drugoga obraza, darivanje i posljednjeg onome tko hoće orobiti sve. Traži "veću pravednost" od redovne, od pravednosti farizeja i pismoznanca, a ona se sastoji u uzvraćanju dobrim na zlo i u praktičnoj ljubavi prema neprijateljima.

Nijedan drugi "utemeljitelj" religije, Božji prorok ni mesija, nije kao Isus kršćanima – a preko njih svim ljudima – izričito postavio tako težak zadatak: ljubav prema neprijateljima. Jer, znamo da nije nimalo lagano ljubiti ni prijatelje. Nije li poljski filozof Leszek Kołakowski imao ipak pravo kada je ustvrdio da su nam "neprijatelji ponekad toliko potrebni, da nam se život bez njih čini nemoguć, oni su poželjni uvjet postojanja"? Zacijelo, bez prijatelja i prijateljstava možemo, ali bez neprijatelja? Susrećemo ljude, a možda smo i sami takvi, koji ustvari nemaju prijatelja, ali imaju neprijatelja ili svoje dežurne krivce bez kojih ne bi bili ono što jesu.

Kako nastaje neprijateljstvo? Lako, iz raznoraznih razloga, i onih sitnih i onih krupnih, osobito ako se nije budno. Čak i u najbezazlenijem natjecanju, u običnoj igri, ali i u različitostima afiniteta, u razlikama duha, zbog drukčijih političkih stavova ili u različitom shvaćanju molitve i odnosa prema Bogu, nastaju neprijateljstva. Ljudi se zbog molitve i "boga" ubijaju. Od Kajina i Abela do današnjeg "svetog terora". Lakše je imati neprijatelja nego prijatelja. Pogotovo ako ne znamo kamo sa svojom mržnjom i agresijom ili sa svojim neuspjesima, porazima i frustracijama. Neprijatelj nam dođe sam od sebe. Ima toliko ljudi koje je kompleks precjenjivanja sunovratio u mržnju prema nekom nedužnom u koga su oni usmjerili sve razloge svoje nesreće. I ne samo pojedinci. Čitavi kolektivi, religijske zajednice i narodi najčešće oblikuju svoj identitet na "povijesnom" neprijatelju, u zatvorenom krugu optuživanja drugih, susjeda, za svoju stradalničku prošlost ili za sadašnje loše stanje.

Da se domognu vlasti i pozicije, autokrati pronalaze neprijatelja i postavljaju ga svojim podložnicima kao žrtvenog jarca. U tom najdalje idu totalitarni režimi, demagozi i diktatori, kao i tirani nacionalnih partija. Vođe i stožernici svojim podčinjenima tako predstavljaju neprijatelja da jedino njegovim uklanjanjem i uništenjem njima dolazi sreća. I tu je razlika između protivnika i neprijatelja. Protivnik je takmac prema istom cilju, neprijatelj ne dopušta ostvarenje cilja naše sreće i zato ga treba posve poništiti, izbrisati mu i trag.

Vlastodršci, dakle, ne mogu vladati bez neprijatelja. Nalaze ga i među najboljima. I ne mogu se smiriti dok tog neprijatelja ne ponize, društveno izoliraju, ušutkaju ili uklone. Odatle tako žestoki i krvavi sukobi za vlast. Odatle nalaženje i tzv. unutarnjih neprijatelja, "domaćih izdajnika" i grozničava bitka protiv njih da se održi na vlasti. Neprijatelji su nam, dakle, prirodno potrebni. Prijateljstvo je spontano, ono se ne zaslužuje i nije vezano ni za pozicije ni za vlast. Isus je stoga najveći revolucionar odnosā u povijesti čovječanstva.

Neprijatelj je redovito isprika, alibi za mnoge, ako ne i sve naše uskoće i zloće, izopačenosti i nesposobnosti. Nameće se kao uvjet našeg razlikovnog i napuhanog identiteta, a ustvari u nama pobuđuje najprizemnije strasti i zakiva u najgori strah, strah od slobode. Prijatelj je pak potvrda našega postojanja, prihvat i naših slaboća i grešnosti, ali i provjera i kriterij naše ljubavi i plemenite ljudskosti. Prijatelj je trajni poziv k višem, na prijelaz granica u nesagledive prostore slobode.

Nedvojbeno je lakše imati neprijatelje nego prijatelje. Prijateljstva su rijetkost, a neprijateljstva sveprisutna. Oduvijek se vlada onom poznatom: Zavadi pa vladaj, najperverznijom taktikom – razvrgavanjem prijateljstava i stvaranjem neprijatelja. Više nego prijateljstvo i dobri ciljevi ljude udružuje zajednički neprijatelj i borba da ga se uništi. U toj borbi prolazi i većina života.

Spomenuti Kołakowski također je kazao da neki ljudi ne mogu imati prijatelje jer su nepodnošljivi pa ih drugi izbjegavaju; neki jer ne vole nositi teret drugoga, budući da imaju mnogo obveza prema sebi. Neki opet izbjegavaju prijateljstva jer se boje prekomjerne intimnosti i nadzora nad životom što svako prijateljstvo uključuje.

Isus zahtijeva sve suprotno. Prijateljski, a ne neprijateljski pogled na svijet i ljude. Ono što nadilazi naša prirodna i samorazumljiva ponašanja. Traži izručenje drugima i ljubav prema njima. Ne treba se nipošto zanositi: ljubiti neprijatelja nije nikakva duhovnjačka sladunjavost ni religijska ideologija nego – "nadljudski" put. I molitva za neprijatelja koju Isus traži, ogromni je početak, i to tek početak pred Božjim licem najteže unutarnje preobrazbe da se prema nepodnošljivom neprijatelju postupa barem pravedno jer da neprijatelj postane prijateljem – najveće je Božje čudo na zemlji.

* Tekst je objavljen u knjizi: Ivan Šarčević, Mane i vrline, Franjevački samostan sv. Luke Jajce, Kršćanska sadašnjost Zagreb, 2022.

Fra Ivan Šarčević: Mane i vrline. Neprijatelj
04 lipnja 2024, 18:14