Gradnja nove Franjevačke generalne kurije u Rimu i hrvatski motivi u njoj

Dr. fra Dominik Mandić, hercegovački franjevac, nalazi se od 1939. u Rimu, gdje je 12 godina vršio dužnost člana Vrhovnog Starješinstva Franjevačkog Reda. Osim čisto franjevačke razvio je i općekulturnu djelatnost, a jedan dio te djelatnosti opisan je u ovim retcima. Našoj kulturnoj javnosti poznat je i po mnogim radovima iz raznih područja crkvene povijesti. Poznat je također i po osnivanju »Udruženja sadilaca duhana«, koje je osnovao prije punih 30 godina, te je tako dao život jednom od prvih sindikata poljoprivrednih radnika u našoj domovini. Isto tako je prvi počeo organizirati razne radnike po rudnicima boksita u Hercegovini, pače je organizirao i jedan štrajk, koji je prisilio strane eksploatatore rudnika, da radnicima dadnu koliko toliko pristojnu zaradu. Gornji retci pokazuju, da je uza sav internacionalizam službe i mjesta ostao ljubitelj svoga naroda i svoje domovine. Zato i za sve ostale usluge zahvaljuje mu se i »Dobri Pastir«.

Piše: dr. fra Dominik Mandić – (Rim, 1951.)

Kada sam na Duhove g. 1939. bio izabran na općem zasjedanju franjevačkih provincijala u Asizu za pretstavnika slavenskih provincija u Vrhovnoj upravi franjevačkog reda, osjećao sam veliku žrtvu ostaviti Hercegovinu i prekinuti sav svoj dotadašnji vjerski, kulturni i socijalni rad. Stigavši u Rim koncem lipnja te godine pokušao sam preč. generala O. Leonarda M. Bello da primi moju ostavku i da mi dozvoli da se povratim na svoj rad u Hercegovinu. Preč. general nije htio o tome ni čuti, uvjeravajući me da ću u Rimu biti korisniji i sv. Crkvi i franjevačkom redu i hrvatskom narodu nego da se vratim u Hercegovinu. Priklonio sam se i prihvatio izbor generalnog kapitula i odluku nasljednika sv. Oca Franje kao izražaj volje Božje. Početkom srpnja Vrhovno vijeće povjerilo mi je i brigu za ekonomske stvari generalne kurije i reda.

Prihvatio sam se rada sa svom dobrom voljom i ljubavi. Proučivši potrebe reda odlučio sam, da za moga šestgodišnjega službovanja — toliko traje i mandat generalnog vijećnika i ekonoma — izvršim slijedeće podhvate: 1) da izgradim novu zgradu za središnju upravu reda (generalnu kuriju); 2) da stvorim prostora za proširenje franjevačke univerze sv. Ante i za koncentriranje franjevačkih znanstvenih ustanova u Via Merulana u Rimu; 3) da za univerzu organiziram jaki nakladni zavod, koji bi bio oslon rada svim franjevačkim centralnim ustanovama i apostolatu štampe. O. Bello, general reda; potpuno je odobrio moje osnove i očinski blagoslivao. Mislio sam početi s drugom i trećom točkom; izgraditi veliku aulu i biblioteku za Atteneum sv. Ante, zatim kupiti i urediti tiskaru reda. Međutim svjetski rat, koji je u svoj svojoj rušilačkoj strahoti buknuo u rujnu godine 1939., a i druge prilike, utjecale su, da sam promijenio osnovu i počeo najprije s ostvarenjem prve točke: izgradnjom nove generalne kurije na Jasminskom brijegu (gel somino) kod Vatikana. Aulu i proširenje Atteneuma mogao sam početi tek. godine 1946. u drugom periodu moga rada, kada sam godine 1945. bio imenovan od Sv. Stolice za daljnih šest godina članom Vrhovne uprave i ekonomom reda. Tiskaru sam počeo organizirati istom g. 1949., i to samo odjeljenje za dvobojno štampanje obrednih knjiga reda, Typographia liturgica, dok nam talijanski Crveni križ ne oslobodi prostorije u kolegiju sv. Ante, u kojima će se smjestiti, velika tiskara reda.

Prikladno mjesto za gradnju nove generalne kurije dugo, sam tražio. Potrošio sam cijelu jesen i zimu g. 1949/50. Preko 70 mjesta pregledao sam na raznim krajevima Rima i s vlasnicima pregovarao. Na koncu sam predložio generalnom Vijeću, da kupimo gradilište na Jasminskom brežuljku (Cole Gelsomino) na zapadnoj strani, tik do vatikanskih vrtova. Mjesto je na povišenom brežuljku, na osami, s prekrasnim vidikom na kupolu sv. Petra i Rim. Koncem lipnja 1940. kupili smo zemljište u veličini od 26.000 kvadratnih metara.

Kupnjom zemljišta bile su iscrpljene sve novčane zalihe, koje sam sakupio prve godine moga ekonomata. Nije se moglo započeti gradnjom odmah. Ali ja sam imao živu vjeru u dobrotu i providnost Bezgrješne Djevice, Posrednice svih milosti. Njoj na čast bio sam odlučio podići lijepu, umjetničku crkvu i stvoriti novo svetište uz generalnu kuriju franjevačkog reda. I dobra Nebeska Majka, svojim providnosnim posredstvom, pobrinula se je za svoju stvar. Nakon dvije godine proučavanja, građevinskih osnova i prikupljanja materijala na 31. svibnja 1942. preč. O. Bello s velikim veseljem blagoslovio je početak radova. I uprkos svih poteškoća, koje je rat sa sobom nosio, poimence za proizvodnju građevinskog materijala, od konca svibnja 1942. pa do 29. listopada 1947., kada je nova kurija nastanjena, nigda nam nije pomanjkalo ništa, što je bilo potrebno, da gradnja napreduje i izgrađuje se prema zahtijevima najboljih mirnih vremena.

Na 31. svibnja 1945. kardinal Salotti, protektor franjevačkog reda, blagoslovio je temeljni kamen nove crkve, koja je u roku od pet godina bila dogotovljena i umjetnički urešena.

Crkvi sam posvetio posebnu i trajnu brigu. Sve, što sam imao ljepšega u svome srcu i u svojoj duši, htio sam izliti u ovoj crkvi, da bude dostojan spomenik ljubavi i poštovanja franj. reda, a i hrvatskog naroda, kojemu pripadam, prema Majci Božjoj, Posrednici svih milosti. Ujedno sam htio jednim stvarnim primjerom pokazati, da i moderna umjetnost može služiti Bogu i Crkvi, kao i umjetnost prošlih vjekova, ako se svećenik, koji vodi radove, zna približiti umjetnicima, savjetovati ih i voditi.

Izgradnju nacrta za crkvu povjerio sam čovjeku s veoma finim umjetničkim ukusom, gosp. Giovanni Muzio, bez sumnje najvećem talijanskom živućem arhitektu crkvenih građevina.

Za umjetničke radove uz priznate velikane na polju umjetnosti, našega Ivana Meštrovića i Manzu iz Milana, obratio sam se na niz mlađih talentiranih umjetnika. S ovima se redovito lakše surađuje, i oni su pristupačniji dobrim utjecajima i usavršavanju nego stariji, već izgrađeni umjetnici.

Opću osnovu za uređenje crkve izradio sam ja sam lično. Razrađujući ovu opću osnovu pomnijim proučavanjem i razmišljanjem u pojedinostima redovito bih se posavjetovao s arh. Muzio i s izabranim umjetnikom. Nakon toga bi umjetnik dao konkretnu formu umjetnini. Svaki sam rad stalno pratio u atelierima za priprave i u crkvi za vrijeme izvedbe. Davao sam savjete, svoje opaske i kritike. Poticao samumjetnike, da svoja djela izrađuju i usavršavaju, dok ne bi odgovorili mojoj zamisli i mom umjetničkom ukusu. Ni jedno umjetničko djelo u novoj crkvi, osim sv. Franje Ivana Meštrovića, nije izvedeno, a da nije bilo bar pet šest puta prerađeno i dotjerano. Prof. Nagni, umjetnik velike i vanredno lijepe kiparske grupe na oltaru Majke Božje Posrednice, četrnaest puta je redio svoju prvotnu osnovu prije nego sam mu dao naredbu za izvedbu djela. Mojim postupkom i mojim utjecajem umjetnici su sigurno nešto gubili na svojoj izvornosti i neposrednosti, ali sveukupno umjetnine u crkvi dobile su na jedinstvenosti, a i sami umjetnici su bili prisiljeni da se naprežu i usavršavaju i da dadnu od sebe najbolje, što su bili sposobni.

U izgradnji i umjetničkoj dekoraciji crkve surađivalo je 27 umjetnika, među njima 2 Hrvata, jedan Slovak, jedan Nijemac, jedan Englez, jedan Mađar i 22 Talijana. Htio sam da u ovoj crkvi, koja je određena da bude crkva matica velikoga i međunarodnoga franjevačkog reda, budu zastupani i umjetnici drugih naroda, osobito Francuzi i Španjolci, ali mi nije bilo moguće doći s njima u doticaj uslijed ratnih i odmah poratnih vremena, kada sam ja umjetnine za crkvu ili u crkvi izrađivao. Međunarodni sam ipak karakter crkve naglasio na četiri stupa na pročelju crkve s natpisom franjevačkog gesla Mir i dobro u četiri jezika-matice: latinski, grčki, starogermanski i staroslavenski, te u mramornom natpisu na luku nad velikim oltarom: »Klanjamo Ti se Kriste i blagosivamo Te, jer si nas otkupio Bogu i Tvojoj krvi iz svakoga plemena i jezika i puka i naroda i učinio si od nas Bogu našemu kraljevstvo«.

Što će posebno zanimati hrvatske čitatelje, u umjetnosti crkve Marije Posrednice u Rimu vidljivo se zapaža hrvatski utjecaj i hrvatski narodni motivi. Glavni ures, koji se opetuje u raznim oblicima, uokviruje i povezuje umjetna djela cijele crkve, i prema tome daje crkvi posebni pečat, jest stari hrvatski troplet. Njim su bogato urešeni vanjski ulazi crkve, unutarnji prozori, oltari i oltarne mramorne ograde, orahovi kor za molitve redovnika, te sav drveni namještaj velike i lijepe sakristije. A sada prijeđimo na pojedinosti. Prije nego čovjek uniđe u crkvu, upada mu u oči i zanosi ga krasno pročelje crkve, na kojem domnira veliki Filoicamov mozaik Majke Božje Posrednice, koja je obučena u hrvatsku narodnu košulju iz Šestina, a pod nogama ima jako istaknuti tapet s motivima iz narodnih nošnji u Rami, Duvnu i Vrlici. Brončana vrata i mramorni dovratnici urešeni su sa starim hrvatskim tropletom u pet raznih oblika. Na pročelju je brončani pozlaćeni križ u troplet vjerno izrađen prema križu s krstionice hrvatskog kneza Višeslava u Zagrebu.

Kada se uniđe u crkvu na prvi pogled osvaja gledaoca na sredini i kupole Quaronijev nježni mozaik Majke Božje Posrednice, kojoj je pod nogama veliki tapet s hrvatskim narodnim motivima. I na rubovima su Gospina ažurnog plašta motivi iz hrvatskog narodnog veziva, a nad njezinom je glavom kruna Zvonimira sa tri niza bisera u crvenoj, bijeloj i plavoj boji. Na desnoj strani crkve jako upada u oči snažni Meštrovićev relijef rana sv. Franje. Povrh toga u Quaronijevu mozaiku osnivanja triju Redova sv. Franje, ženska osoba, pretstavnica trećeg Reda, obučena je u hrvatsko narodno odijelo iz Slavonije.

Motivi iz hrvatskih narodnih vezova nalaze se i u mozaicima, koji predstavljaju navještenje Gospino i porođenje Isusovo, rasipnog sina i dobrog Pastira. Na lijevoj strani crkve, nad Nagnijevom mramornom grupom lijepi je mozaik prof. Chyrlia s Majkom Božjom na nebo uznesenom, koja je vjerno izvedena prema pečatu hercegovačke franjevačke provincije u Mostaru. U tom mozaiku i u susjednom grobovi su Majke Božje izrađeni prema starim hrvatskim stećcima u Bosni i Hercegovini. Na mramornoj ogradi Gospina oltara simbol »kuće zlatne« (domus aurea) izrađen je po karakterističnoj pojedinosti ulaza u kneževski dvor u Dubrovniku.

Nad unutarnjim ulazom crkve, oko Alessandrinijeva mozaika, koji predstavlja ulaz naroda u Katoličku Crkvu, slavenske narode predstavlja Slovakinja, a oko cijele kompozicije obvija se hrvatska trobojnica u mozaiku.

U početnom vijencu kupole nad ulaznim vratima s unutarnje strane prikazano je prijestolje Božje prema prijestolju hrvatskih kraljeva na staroj krstionici splitskog doma. U lukovima prozora podno kupole izrađena su u mozaiku četiri razna motiva iz hrvatskih nošnja iz Bosne i Hercegovine. Među svetima, u prvom vijencu u kupoli, prikazani su slavenski apostoli sv. Ćiril i Metod, bl. Janja Praška, i s. B. Leopold Mandić. Lik sv. Tome Akvinskog rađen je prema portretu velikog hrvatskog teologa O. Karla Balića, a lik sv. Ante prema fotografiji pisca ovih redaka. Pod nogama sv. Franje i sv. Augustina stavljeni su tapetići s hrvatskim narodnim, motivima i hrvatskim kockama. U drugom mozaičnom vijencu u kupoli četiri anđela nose razna hrvatska glazbala: frulu, tamburicu i trubu, što sam ih dao izvesti prema djelcu Dra B. Širole, Hrvatska narodna glazbala.

U koru iza velikog oltara, pročelice prema ulazu u crkvu, nalazi se velika afreskp-kompozicija prof. Ceracchini-a, koja pretstavlja apoteozu Majke Božje Posrednice, kraljice franjevačkog reda. Među drugim ličnostima nalaze se Siksto V., starinom Hrvat iz južne Hercegovine, te Katarina, bosanska kraljica, sa svojim testamentom, na kojem se zapažaju hrvatske kocke. Od slavenskih ličnosti prikazan je u istom afresku BI. Jakov od Strepe, Poljak, i bl. Janja Praška, Češkinja.

Na lijevom zidu prema Vatikanu među velikim franjevačkim svetištima nalazi se i crkva Majke Božje trsatske, Lauretum franciscanum. Na velikom luku nad glavnim oltarom s unutarnje strane kora prikazana su dva anđela, koji pozivaju redovnike na molitvu, obučena u odijelo crvena, bijelo i plavo.

Jedan od devet oltara, koji se nalazi u hodniku oko kora, posvećen je hrvatskom mučeniku bl. Nikoli Taveliću. Oltarnu sliku, s mnogo dramatskoga osjećaja izradio je mladi hrvatski slikar Kopač.

(Vatican News – fratellanza – bj)