Fra Ivan Šarčević: Mane i vrline. Pad nakon obraćenja

Fra Ivan Šarčević

Ima mjesta u evanđeljima koja propovjednicima i tumačima stvaraju prilično muke, premda neki sveznadari smatraju sve samorazumljivim. Takva je, čini se, i Isusova rasprava s protivnicima iz Lukina evanđelja oko pitanja po komu – da li po Beelzebulu, poglavici đavolskom ili Božjom snagom – Isus oslobađa ljude demona. Iz te rasprave posebno su znakovite zaključne Isusove riječi: "Kada nečisti duh iziđe iz čovjeka, luta bezvodnim mjestima tražeći spokoja. Kad ga ne nađe, rekne: 'Vratit ću se u kuću odakle iziđoh.' Došavši, nađe je pometenu i uređenu. Tada ode i uzme sa sobom sedam drugih duhova, gorih od sebe, te uđe i nastani se ondje. Na kraju bude onomu čovjeku gore nego na početku."

Ove se riječi odnose na Isusove protivnike. Oni su mu prikrpili klevetu da djeluje po đavolskom poglavici, jer su odbili njegov poziv na obraćenje, drukčiju sliku Boga i novi odnos ljudi u Božjem kraljevstvu. Smatrali su se očišćenima od zlih sila i grijeha. I danas umišljeni pravednici svoje protivnike nazivaju štetočinama, sotonskim slugama i zlim dusima zajednice, naroda i Crkve.

Isus, dakle, govori o ljudima koji se smatraju obraćenima, štoviše pozvanima da uokolo hode i prokazuju nečiste i opsjednute đavlom. Isus gornjim riječima upozorava da obraćenje nije završeno, da drugi pad, pad nakon obraćenja, može biti gori nego prvotno zlo. Zna se, na primjer, dogoditi da je netko bio ovisnik o drogi, ili da je strašno pio, i onda se oslobodio ovisnosti, prestao piti, ali ne vidi da su ga napale nove mane više nego prije. Može se netko čitav život boriti s ohološću ili nekim drugim grijehom, i kada misli da je svladao svoga glavnog demona, ne primjećuje da su ga obuzeli proždrljivost, srebroljublje, zavist... – oholost u drugim oblicima. O tzv. političkim obraćenjima da i ne govorimo: umjesto jednoga neprijatelja koga se tobože oslobodio, politički obraćenik biva opsjednut mnoštvom novih unutarnjih i vanjskih neprijatelja.

Među najupečatljivijim obraćenjem koje se, naročito od sv. Augustina, protežira u Crkvi jest obraćenje od bludnosti. I danas se u crkvenoj duhovnosti posebno cijene oni ljudi koji su napravili zaokret u području seksualnosti i krenuli putem čistoće. (Kroz povijest kršćanstva "bludni sin" i Marija Magdalena bili su dominantni uzori obraćenja.) No, neki od takvih obraćenika, sve prema Isusovim riječima, ne primjećuju da su postali gori nego na početku, da su pali ispod razine na kojoj su bili. Isus, naime, kaže da je nakon odlaska glavnog demona, kuća ostala uređena, očišćena, ali prazna. Obraćenik biva zahvaćen čistoćom, ali i prazninom (horror vacui), pa iseljen iz kuće, otuđen od sebe, kreće u aktivizam, redovito duhovni, te ne primjećuje da biva opsjednut novim, bezbrojnim demonima i istim zloduhom u novoj formi.

Nečisti duh koji "iziđe" iz čovjeka, kaže Isus, ne biva uništen, nego "luta" uokolo žedan, traži spokoja. I onda se, u drugom obliku, umnožen svojim "drugovima" – duhom umišljenosti, taštine, oholosti, duhom dvoličnosti i sebeljublja, vraća u praznu i iseljenu kuću. Tomu čovjeku, zaključuje Isus, biva gore nego na početku, prije "obraćenja".

Oni koji se maskiraju tobože konačnim obraćenjem, ovdje za primjer uzeto, od demona bludnosti, ne primjećuju da su im i dalje tijelo i seksualnost glavna opsesija. Oni koji su nekad fiksirali život na područje tjelesne požude, sada mahnito propovijedaju protiv erotske ljubavi, ali i dalje, u drukčijem stilu, sređuju svoje tijelo, paze na ishranu i tjelesnu kondiciju. Onako kako su prije svodili ljubav na seksualnost, drugoga na tijelo, ni sada ne uspijevaju komunicirati s drugim kao integralnom osobom, jer im, samo u izvrnutom smislu, drugi sada nije tijelo, već samo "duša".

Ako se prije mašta raspaljivala ludostima tijela i tjelesnog užitka, sada se juri za razuzdanim duhovnim sladostrašćem. Onako kako se prije nije moglo bez ostatka predati i zavoljeti drugoga, i s rizikom gubitka sebe, nego se drugoga u svome narcizmu pretvaralo u sredstvo, ni sada se ne gleda drugoga kao osobu, ne sluša ga se, ne uvažava u njegovoj duhovno-tjelesnoj cjelini, nego tek onoliko koliko odgovara zacrtanom putu vlastite bestjelesne duhovnosti. U oba slučaja, i prije i poslije obraćenja, riječ je o svedenosti na sebe i izopačenoj ljubavi prema sebi, o zabludi da je sav čovjekov problem u tjelesnosti i demonskoj seksualnosti.

Pometena i uređena kuća ne smije ostati prazna. Obraćena čovjeka kuša taština, demon praznine što ta riječ i znači. Obraćenje nije konac nego tek početak hoda u vjeri, početak duhovnoga puta. Zato Isus traži da se čuva vlastita kuća, da se bude budan pred demonima, da se ugosti Isusa, a ne da se živi iseljen iz sebe, da se leta uokolo kao tobožnji "obraćenik" i "čistunac" i druge proglašava nečistima i đavolskim slugama.

* Tekst je objavljen u knjizi: Ivan Šarčević, Mane i vrline, Franjevački samostan sv. Luke Jajce, Kršćanska sadašnjost Zagreb, 2022.