Fra Ivan Šarčević: Mane i vrline. Strukture grijeha
Fra Ivan Šarčević
Nema grijeha, ni onoga najskrivenijeg, koji ne utječe na bližnje. I nisu samo grijesi oni koje osobno činimo, već je grijeh ako sudjelujem u grijehu drugoga. Na to često zaboravljamo. U tuđem grijehu možemo sudjelovati na razne načine. Možemo nekome izravno narediti da čini grijeh, možemo nekoga podmuklo savjetovati, zavoditi i navoditi da učini neko zlo. Grijeh činimo ako nekoga hvalimo što je učinio neku nepravdu ili ako odobravamo nečiji grešni postupak. Griješimo i onda ako prešućujemo ili ne prijavljujemo tuđi grijeh ili ne sprječavamo grijeh drugoga.
Sve gornje o sukrivnji i suodgovornosti za grijeh drugoga stoljetni je nauk Crkve i nalazi se u svakom ozbiljnijem katoličkom katekizmu. Nažalost, svjedoci smo kako se pitanje sudjelovanja, suodgovornosti ili sukrivnje u grijehu drugih upravo u Crkvi, gdje bi se za to trebalo biti najosjetljiviji, tako grubo odbacuje. Za teške zločine u ratu, za masovna ubojstva, za progone i logore, za etnička čišćenja, krivnja se eventualno svodi na izravne počinitelje, kao da nije bilo nikakve odgovornosti političkih, obrazovnih, medijskih, religijskih institucija, prije svega njihovih vođa i poglavara. Pa nije moguće da nikakvu moralnu odgovornost nisu imali primjerice mediji i njihovi urednici koji su širili laži, demonizirali druge i trovali komunikacijski prostor mržnjom te tako pripremili teren za zločine! Nije moguće da za progone, ubojstva i logore nisu znali svećenici u pojedinim mjestima!
Slično je i s drugim grijesima. Na primjer i s grijehom abortusa na koji se tako bezočno i nemilosrdno obrušavaju mnogi crkvenjaci dok zatvorenih očiju kao sukrivci u grijehu prolaze pored ništa manjih grijeha seksualne izopačenosti unutar Crkve ili čak odobravaju teške grijehe bezočnog bogaćenja tajkuna i kriminal političara. Za grijeh abortusa okrivljuju redovito samo žene, a svake sukrivnje lišavaju muškarce koji su učestvovali u grijehu, koji su ženu možda zaveli, seksualno iskoristili, naredili i prisilili na abortus.
Osim osobnoga grijeha postoje i grijesi pojedine ljudske zajednice ili kako se uobičajeno kaže strukturalni grijesi. Pojedina zajednica, od manjih do većih, od obitelji do škole i stranaka, od institucija do naroda i država mogu činiti grijehe i zlo, mogu biti sukrivci zla svojih članova. Govorimo o "strukturama grijeha" koje su sastavljene od osobnih grijeha pri čemu su tim grijehom zahvaćeni gotovo svi, i oni slabi i nemoćni, čak i žrtve tih struktura, ali su najodgovorniji oni koji vode i upravljaju tim strukturama. Korupcija, mito, prijevare, nepotizam, mržnja prema ljudima druge vjere i narodnosti društveni su grijesi i ne samo kao izravno počinjeni grijesi nego i kao grešno stanje koje se uzima za "normalno" ili pred kojim se uzmiče u šutnju, u odobravanje, jer tobože svi čine tako ili u lažnu nemoć, jer se tobože tu ništa ne može promijeniti.
Moralno urušavanje jedne strukture, crkvene ili narodne, događa se ako se grešno stanje uopće ne vidi ili ne želi vidjeti, ili ako se vidi, a za njega se okrivljuju samo oni famozni "drugi", naši neprijatelji, te time vlastiti grijeh postaje ne samo snošljiv nego i poželjan. Biblija na mnogo mjesta govori o suodgovornosti za grijehe naših bližnjih te da će Bog tražiti račun jesmo li grešnika odvraćali s njegova grešnoga puta. U nas je, međutim, na djelu da se grijeh "naših" zataškava, umanjuje i poriče. To pak nema nikakve veze s vjerom. Zato je nepodnošljivo živjeti u strukturama koje su laž proglasile istinom, krađu i lopovluk doprinosom nacionalnom blagostanju, mržnju prema drugima uvjetom domoljublja i rodoljublja.
Kad se izgubi svijest o istini vlastite grešnosti, sve je dopušteno. Zato je nacionalizam tako duboko bezbožan grijeh strukture, jer je slijep za svoje zlo, jer je egoističan. A svaki egoizam, osobni ili kolektivni, pojedinačni ili strukturalni nema nikakve svetinje iznad sebe, nego i sebe i druge želi obmanuti vjerom u Boga, a ustvari je sebe stavio na Božje mjesto. Za vjernika svetinja ili transcendencija nije neki daleki onostrani duh, neki prostor iznad svakodnevice i ovoga svijeta, nego je jedini živi Bog. Najteži naš strukturalni grijeh je dakle nacionalizam, jer iz njega slijede mnogi drugi teški društveni grijesi: laž o sebi kao nevinima, poricanje vlastitih zločina, privredna korupcija i kriminalna privatizacija, pljačkanje sirotinje, zloupotreba žrtava, demonizacija neistomišljenika, opća bešćutnost nad nepravdama i nesrećama drugih..., a sve pod maskom ljubavi prema svome narodu.
Važno je zamijetiti da govorimo o strukturama grijeha, a ne o grešnim strukturama, jer bi to značilo da su svi članovi, recimo jedne obitelji, institucije, naroda korumpirani, grešni i zli. Tada bi stajala i ona zastrašujuća laž nacionalizma i šovinizma da je čitav jedan narod grešan, genocidan ili teroristički. Sve u svemu, ništa nas ne smije priječiti da svatko osobno bude budan pred grijehom svoje strukture i čuva se suučesništva u grijehu bližnjih.
* Tekst je objavljen u knjizi: Ivan Šarčević, Mane i vrline, Franjevački samostan sv. Luke Jajce, Kršćanska sadašnjost Zagreb, 2022.