Život u prispodobama. Prva prispodoba - izgubljena ovca

Vlč. Branimir Jagodić

Okupljahu se oko njega svi carinici i grešnici da ga slušaju. Stoga farizeji i pismoznanci mrmljahu: »Ovaj prima grešnike, i blaguje s njima.« Nato im Isus kaza ovu prispodobu: »Tko to od vas, ako ima sto ovaca pa izgubi jednu od njih, ne ostavi onih devedeset i devet u pustinji te pođe za izgubljenom dok je ne nađe? A kad je nađe, stavi je na ramena sav radostan pa došavši kući, sazove prijatelje i susjede i rekne im: ‘Radujte se sa mnom! Nađoh ovcu svoju izgubljenu.’ Kažem vam, tako će na nebu biti veća radost zbog jednog obraćena grešnika negoli zbog devedeset i devet pravednika kojima ne treba obraćenja.« (Lk 15,1-7)

Prispodoba o izgubljenoj ovci, zapisana u Evanđelju po Luki, jedna je od Isusovih najpoznatijih i najdirljivijih prispodoba. Razloga za to je mnogo, no jednostavno govoreći mogli bismo reći kako ova priča otkriva duboko značenje Božje ljubavi prema čovjeku, otkriva nam tajnu njegova neshvatljivog milosrđa i pokazuje Božju želju za čovjekom, unatoč čovjekovoj čežnji za svime drugim. Ovom prispodobom evanđelist Luka kao da nam želi poručiti kako Božje milosrđe nadilazi ljudsku logiku i razumijevanje toga kako bi Bog trebao postupati s grešnicima. Postoji ona stara narodna izreka koja nam kaže: „Kako siješ, tako ćeš i žeti.“ Međutim, prispodoba o izgubljenoj ovci nam pokazuje kako Bog uvijek iznova daje novu priliku da posijemo dobro sjeme.

Na prvo čitanje ovoga teksta, čini se gotovo nevjerojatnim, ako ne i nerazumnim, da bi jedan pastir napustio devedeset i devet vlastitih ovaca poradi potrage za jednom zalutalom. Nameće se pitanje zašto bi uopće riskirao sigurnost čitavog stada koje je na okupu sa svojim pastirom, zbog jedne ovce koja se iz tog zajedništva otrgnula. Međutim, ključni moment ove prispodobe leži u vrijednosti koju svaka ovca ima za pastira. Svaka pojedinačna ovca u stadu je dragocjena, neovisno o tome koliko mala, slaba, zbunjena ili zalutala bila. I u ovoj slici otkriva se Božji odnos prema meni i tebi, prema svakom čovjeku. Naš Bog nas ne gleda kao broj, kao još jednoga u nizu, već svakog pojedinca promatra kao osobu s neponovljivom vrijednošću.

U širem kontekstu evanđelja, ova prispodoba je odgovor farizejima i pismoznancima koji su osuđivali Isusa jer se družio s carinicima i grešnicima, ne shvaćajući pritom da su upravo oni ti koji su zapravo izgubljeni. Farizeji i pismoznanci vjerovali su da takvi ljudi ne zaslužuju Božju ljubav, ali Isus im pokazuje kako je Božje milosrđe upravo za takve: marginalizirane, prezrene, odbačene i izgubljene. Ova izgubljenost ne mora nužno biti fizička; može biti duhovna, moralna ili emocionalna. Ljudi koji su zalutali, koji su pali, koji su se odvojili od Božje ljubavi — oni su ti koje Bog na poseban način traži i želi vratiti u svoje stado.

Danas, više nego ikada prije, živimo u svijetu informacija. U svijetu u kojem smo svakodnevno bombardirani s tisućama različitih naslova, vijesti i članaka. U svijetu koji je toliko bučan, da koji put niti ne čujemo što nam se poručuje, a koji puta niti želimo čuti. Upravo iz tog razloga treba biti na oprezu jer se lako može dogoditi da se i sami nađemo u cipelama pismoznanaca i farizeja. Isus svakodnevno progovara čovjeku i to na razne načine. Progovara nam preko naših bližnjih, preko naših iskustava, preko uslišanih, ali i neuslišanih molitvi. Naš je život mjesto u kojem smo pozvani prepoznavati Božji govor i osluškivati njegov glas, razabirati znakove i poruke koje nam svakodnevno šalje. Međutim, kao i farizeji i pismoznanci, koji puta kao da ne želimo čuti ono što nam Isus ima za poručiti. Zna se dogoditi da se Božji plan za naš život nađe u sukobu s našim vlastitim planom i idejom o tome kako bi naš život trebao izgledati. Na ovom raskrižju puteva, često ne želimo čuti Božji glas, već odabiremo ono što sami smatramo najboljim, vrlo često pritom lutajući i ignorirajući ono što nam Bog govori.  

Zanimljivo je također primijetiti kako prispodoba naglašava radost pastira u trenutku pronalaska izgubljene ovce. Ova radost je posebna. Ona nije samo osobne naravi, već je nešto što je potrebno podijeliti s drugima. Pastir poziva prijatelje i susjede da zajedno slave. Ova radost nad pronalaskom izgubljene ovce uvodi nas u same dubine Božjega srca. Kada se jedan grešnik pokaje i obrati, veća je radost na nebu nego zbog devedeset i devet pravednika koji obraćenja nisu potrebni. Iz ovoga možemo zaključiti kako Božja radost ne proizlazi samo iz vršenja pravde, već ponajprije iz milosrđa, ljubavi i obnove odnosa s vlastitim stvorenjem.

U ovoj prispodobi gotovo svatko od nas može prepoznati i neku vlastitu životnu situaciju. Svi smo mi, u nekom trenutku života, upravo ta izgubljena ovca. Svatko je od nas sklon lutanju, odvajanju od Božje staze i traženju vlastitog puta, gdje smo često zaslijepljeni vlastitim željama ili potrebama. No, poruka prispodobe o izgubljenoj ovci daje nam nadu: neovisno o tome koliko daleko odlutali, Bog je uvijek onaj koji nas traži. Nikada ne možemo biti toliko izgubljeni da nas On ne bi mogao pronaći. Njegova ljubav i strpljenje su beskonačni, a to nas dovodi i do sljedeće točke na koju valja obratiti pažnju.

Pastir, u ovoj prispodobi, nije samo lik koji pasivno čeka da se ovca vrati. On aktivno traži. Upravo ovdje se oslikava i otkriva i aktivni odnos Boga prema čovjeku. Bog ne čeka da se mi sami vratimo, da udarimo glavom u zidu i da se naučimo pameti. On je taj koji nas neumorno traži, neprestano dolazi k nama, čak i onda kad toga nismo svjesni. I upravo ovo je izraz Božje milosti koja ni na koji način nije uvjetovana našim zaslugama, već je neprocjenjivi i nezasluženi  dar koji proizlazi iz Njegove beskonačne ljubavi.

S druge strane, ova prispodoba je poticaj svakome od nas da se i sami potrudimo postati upravo poput ovoga pastira. U svijetu gdje se mnogi vrlo lako izgube — bilo moralno, duhovno ili društveno — nama vjernicima je na poseban način upućen Isusov poziv da budemo oni koji će tražiti izgubljene, koji neće osuđivati, već pomagati u vraćanju zalutalih na pravi put. Kršćanski je život poziv na življenje milosrđa, strpljenja i ljubavi, baš kako nam je pokazao dobri pastir koji nije odustao od svoje ovce.

Na kraju, ova prispodoba o izgubljenoj ovci ukazuje na srž kršćanskog nauka: Bog traži svakoga od nas, bez obzira na naše pogreške, padove ili lutanja. Njegova ljubav je osobna, nepodijeljena i uvijek spremna oprostiti. Pitanje za nas je: hoćemo li dopustiti da budemo pronađeni? Hoćemo li, poput pastira, imati srce koje traži izgubljene u našem vlastitom životu i u životima drugih? Ova prispodoba poziva na duboko promišljanje o Božjoj ljubavi, ali i našoj ulozi u tom velikom planu.