Život u prispodobama. Četvrta prispodoba - Milosrdni Samarijanac

Vlč. Branimir Jagodić

„Čovjek neki silazio iz Jeruzalema u Jerihon. Upao među razbojnike koji ga svukoše i izraniše pa odoše ostavivši ga polumrtva. Slučajno je onim putem silazio neki svećenik, vidje ga i zaobiđe. A tako i levit: prolazeći onuda, vidje ga i zaobiđe. Neki Samarijanac putujući dođe do njega, vidje ga, sažali se pa mu pristupi i povije rane zalivši ih uljem i vinom. Zatim ga posadi na svoje živinče, odvede ga u gostinjac i pobrinu se za nj. Sutradan izvadi dva denara, dade ih gostioničaru i reče: „Pobrini se za njega. Ako što više potrošiš, isplatit ću ti kad se budem vraćao.“ „Što ti se čini, koji je od ove trojice bio bližnji onomu koji je upao među razbojnike?“ On odgovori: „Onaj koji mu iskaza milosrđe.“ Nato mu reče Isus: „Idi pa i ti čini tako!“ (Lk 10,30-37)

Prispodoba započinje pričom o čovjeku koji je putovao iz Jeruzalema u Jerihon, opasnim putem poznatim po razbojnicima i napadima. Čovjek je stradao, bio je opljačkan, pretučen i ostavljen polumrtav uz cestu. Prvo je naišao svećenik, čovjek koji je po svojoj funkciji bio Božji službenik. Međutim, svećenik je prošao s druge strane ceste, ignorirajući čovjeka u nevolji. Nakon njega, prošao je levit, također posvećen službi u Hramu, ali i on je ignorirao ozlijeđenog čovjeka. Ova dvojica simboliziraju vjerske i društvene vođe koji, unatoč svom pozivu na služenje Bogu, nisu pokazali milosrđe. U njihovom ponašanju može se vidjeti slika ljudske sklonosti prema formalizmu i licemjerju — činjenju da vjera postane stvar ceremonije i pravila, a ne srčanog suosjećanja i istinskog djelovanja ljubavi. Na kraju, dolazi Samarijanac. Samarijanci su bili smatrani nečistima i hereticima od strane Židova; među njima je vladao dubok animozitet i prezir. Iznenađujuće, baš taj Samarijanac pokazuje ono što Isus naziva pravom ljubavlju prema bližnjemu. Pristupio je ozlijeđenom čovjeku, očistio mu rane uljem i vinom, stavio ga na svoju životinju i odveo u gostionicu, gdje se pobrinuo za njega i platio za njegov oporavak. Ovaj čin milosrđa nije bila samo gesta milosti, već je uključivao stvarnu žrtvu: vremena, sredstava i osobne sigurnosti. Ova gesta milosrđa i ljubavi simbolizira srž kršćanske poruke — bezuvjetnu ljubav prema bližnjemu, ljubav koja nadilazi sve društvene, religijske i etničke granice.

Isusova prispodoba o milosrdnom Samarijancu nije samo jednostavna priča o pomaganju onima u nevolji; ona je izazov našem srcu i našoj savjesti. Prvo, ona ruši tradicionalne predodžbe o tome tko je „bližnji“. U Isusovo doba, pojam „bližnji“ bio je ograničen na članove istog naroda ili vjerske zajednice. Međutim, prispodoba proširuje taj pojam na sve ljude, uključujući i one koji su nam možda čak neprijatelji. Isus redefinira „bližnjeg“ ne kao osobu koja pripada istoj zajednici, nego kao svakog čovjeka u potrebi. Milosrdni Samarijanac postaje uzor onima koji su voljni djelovati iz ljubavi i suosjećanja bez obzira na društvene podjele.

Ova prispodoba također donosi snažnu osudu vjerskog formalizma i licemjerja. Svećenik i levit, koji su trebali biti primjeri svetosti i služenja, nisu pokazali suosjećanje. Možemo pretpostaviti da su se bojali da bi se, dotičući ranjenog čovjeka, mogli onečistiti ili možda izgubiti društveni ugled. Njihova reakcija simbolizira opasnost legalizma, kada vjera postane stvar ispunjavanja pravila i obreda, a izgubi se duh ljubavi i milosrđa. Isus jasno stavlja do znanja da istinska vjera nije u obredima i ritualima, nego u djelima ljubavi. S druge strane, milosrdni Samarijanac predstavlja čistu i nesebičnu ljubav, ljubav koja se ogleda u akciji, u davanju bez očekivanja nagrade ili priznanja. Samarijančeva pomoć nije bila uvjetovana ničim — nije pitao tko je ozlijeđeni čovjek, nije tražio nikakvu naknadu, niti se brinuo o društvenim posljedicama svog djelovanja. Ova vrsta milosrđa odražava Božju bezuvjetnu ljubav prema svima nama, ljubav koja ne poznaje granice ni uvjete. Isus ovdje poziva svoje slušatelje na takvu ljubav, na ljubav koja traži da vidimo patnju drugih, da budemo voljni izaći izvan svojih zona komfora i učiniti nešto konkretno.

Prispodoba o milosrdnom Samarijancu danas zvuči jednako izazovno kao i prije dvije tisuće godina. Svijet u kojem živimo još uvijek je podijeljen na temelju rase, nacionalnosti, vjerskih uvjerenja i društvenog statusa. Naša suvremena kultura, sa svim svojim napredcima, još uvijek često vrednuje individualizam i natjecanje više nego zajedništvo i solidarnost. Svatko od nas može se prepoznati u slici svećenika ili levita, osobito kad prolazimo pored ljudi u potrebi — fizički ozlijeđenih ili duhovno ranjenih — i iz različitih razloga ne činimo ništa.

Koliko smo puta prošli pored osobe koja traži pomoć i okrenuli glavu? Možda iz straha, možda iz osjećaja nemoći, ili jednostavno iz sebičnosti. Možda mislimo da ne možemo puno učiniti, ili da pomoć koju bismo pružili ne bi promijenila ništa. Ali prispodoba nas podsjeća da svaka gesta ljubavi i milosrđa ima značenje i da naša vjera postaje živa upravo kroz takva djela. Prispodoba o milosrdnom Samarijancu poziva nas da preispitamo svoj životni stil, svoje prioritete i našu spremnost da pomognemo drugima.

Jedan od najdubljih izazova prispodobe o milosrdnom Samarijancu jest poziv na obraćenje srca. Ne radi se samo o tome da činimo dobra djela, već o tome da imamo srce ispunjeno ljubavlju i suosjećanjem prema svakome, bez predrasuda. Isus želi da se pitamo: imamo li srce koje je spremno osjetiti tuđu bol, ili smo postali ravnodušni zbog navika, briga ili predrasuda? Prispodoba nas poziva da prepoznamo svaku osobu kao bližnjega, jer smo svi dio Božje obitelji. U konačnici, ova prispodoba nije samo priča o milosrđu, već i o prepoznavanju Božje prisutnosti u svakome od nas. Isus poziva svoje slušatelje — a time i nas — da ljubav ne ostane apstraktan koncept, nego da postane stvarnost kroz djela koja mijenjaju i nas i svijet oko nas. Prispodoba o milosrdnom Samarijancu nadahnjuje nas na suosjećanje koje se očituje u akciji, na vjeru koja se živi, i na nadu koja ne poznaje granice.

Zato se trebamo zapitati: Hoćemo li i mi biti poput milosrdnog Samarijanca? Hoćemo li vidjeti, suosjećati i djelovati? Hoćemo li dozvoliti Božjoj ljubavi da nas mijenja i vodi u stvaranju svijeta punog milosrđa, solidarnosti i ljubavi? Na to nas poziva ova bezvremenska Isusova prispodoba.