Papa posjetio Edith Bruck, preživjelu u Auschwitzu
Pročitao je njezin intervju za vatikanski dnevnik L'Osservatore Romano koji ga je jako pogodio, a u kojemu govori o strahotama koje su ona i njezina obitelj proživjeli u vrijeme nacističkih progona. Stoga je Papa pitao može li se susresti s njom te je tako jučer poslijepodne izišao iz Vatikana i otišao u centar Rima, u privatni posjet spisateljici Edith Bruck, Židovki mađarskoga podrijetla, koja je dvije trećine života provela u Italiji.
Došao sam ovamo zahvaliti Vam na Vašem svjedočanstvu i odati počast narodu mučeniku ludila nacističkoga populizma, te Vam iskreno ponavljam riječi koje sam od srca izgovorio u Yad Vashemu, a koje ponavljam pred svakom osobom koja je, poput Vas, zbog toga mnogo trpjela: Oprosti, Gospodine, u ime čovječanstva – rekao je Papa.
Tiskovni je ured Svete Stolice izvijestio da su u razgovoru s Papom spomenuti trenutci svjetlosti koji su obilježili iskustvo pakla koncentracijskih logora, te pobuđeni strahovi i nade za vrijeme u kojemu živimo, ističući vrijednost sjećanja i ulogu starijih osoba u njegovu održavanju i prenošenju mladima. Nakon susreta koji je – kako stoji u priopćenju Tiskovnoga ureda Svete Stolice – trajao oko sat vremena, papa Franjo se vratio u Vatikan.
Edith Bruck je svoj život posvetila svjedočenju o onomu što je vidjela. Naime, dvije osobe u koncentracijskom logoru Bergen-Belsenu, koje nije poznavala, tražile su to od nje rekavši joj: „Ti pripovijedaj o tomu; neće ti vjerovati, ali ako preživiš, pripovijedaj i za nas“. I održala je obećanje. Ono što pogađa, čitajući o događajima opisanima u intervjuu, jest nada koju Edith uspijeva prenijeti. I kada govori o najmračnijim trenutcima, o ponoru užasa u koji je kao dijete bila uronjena izgubivši veliki dio obitelji, nikada ne propušta skrenuti pogled na neki lijep i dobar detalj, na poneki znak čovječnosti koji joj je pomogao da nastavi živjeti i nadati se.
Opisujući tako život u getu, nakon što je zajedno s roditeljima i braćom izbačena iz kuće u selu u kojemu je živjela, pripovijeda o čovjeku, koji nije bio Židov, a koji je darovao puna kola hrane za pomoć progonjenima. Dok govori o vremenu kada je radila u Dachauu kopajući rovove, spominje se njemačkoga vojnika koji joj dobacuje svoju zdjelicu da ju opere, ali – kako je rekla – na dnu je ostavio marmelade za mene.
I dok opisuje svoj posao u kuhinji za časnike, u njezinu se pripovijedanju pojavljuje kuhar koji ju je upitao kako se zove, te je na Edithin odgovor, drhtavim glasom rekao: Imam djevojčicu tvojih godina. Rekavši to, iz džepa je izvadio mali češalj – kazala je – te mi ga je, gledajući moju glavu s tek izraslom kosom, darovao. Imala sam tada osjećaj da sam, nakon mnogo vremena, pred sobom imala humano biće. Dirnula me ta gesta koja je bila život, nada. Malo je gesta dovoljno da bi se svijet spasio – istaknula je na kraju Edith Bruck.
(Vatican News - aa)
