Papa Franjo: Utjeha je veliki dar za duhovni život
Duhovna utjeha, svjetlost duše, omogućuje nam vidjeti Božju prisutnost u svemu, čak i u boli i u najtežim situacijama, kako nas uči „savršena radost“ svetoga Franje; ona omogućuje prisnost s Bogom, daje mir i nadu, ali i za nju je potrebno razlučivanje, kako bismo ju razlikovali od lažnih utjeha koje nas vode do povlačenja u sebe i do toga da Gospodina svodimo na predmet za našu uporabu i potrošnju. Istaknuo je to papa Franjo u devetoj katehezi održanoj na općoj audijenciji o duhovnom razlučivanju, posvećenoj utjesi, važnom elementu koji, međutim, ne treba uzimati zdravo za gotovo, jer može dovesti do nesporazuma.
Utjeha je iskustvo unutarnje radosti, koje omogućuje vidjeti Božju prisutnost u svemu; ona jača vjeru i nadu, kao i sposobnost za činjenje dobra. Osoba koja doživljava utjehu ne predaje se pred teškoćama, jer doživljava mir koji je jači od kušnje.
Utješena osoba osjeća se obavijena Božjom prisutnošću
Riječ je, dakle, o velikom daru za duhovni život i za život u cjelini – dodao je Papa. Intiman pokret duše koji dotiče našu dubinu i– nastavio je Sveti Otac citirajući svetoga Ignacija Loyolskoga – nije napadna, nego blaga, tankoćutna, poput kapi vode na spužvi (vidi sv. Ignacije L., Duhovne vježbe, 335). Utješena se osoba osjeća obavijena Božjom prisutnošću, koja poštuje našu slobodu. Međutim, to nije prolazna euforija; naprotiv, kao što smo vidjeli, čak i bol – primjerice, zbog vlastitih grijeha – može postati razlog utjehe.
Utjeha svetaca, od Augustina do Edith Stein
Papa je potom podsjetio na iskustvo svetoga Augustina, kada sa svojom majkom Monikom razgovara o ljepoti vječnog života, te na savršenu radost svetoga Franje, koja je, štoviše, povezana s vrlo teškim situacijama koje valja podnijeti, kao i na brojne svetce i svetice svece koji su bili u stanju činiti velike stvari, ne zato što su se smatrali dobrima i sposobnima, nego zato što su bili osvojeni umirujućom milinom Božje ljubavi. To je mir koji je u sebi primjećivao sveti Ignacije kada je čitao živote svetaca; to znači biti u miru s Bogom. To je mir koji je Edith Stein osjećala nakon obraćenja – rekao je Papa.
Utjeha se ne može „pilotirati“ ni programirati
Utjeha se odnosi prije svega na nadu; okrenuta je budućnosti, potiče nas na hod, omogućuje nam da poduzmemo inicijative koje smo do tog trenutka uvijek odgađali. Riječ je o miru koji ne potiče da ostanemo sjediti i uživati u njemu – istaknuo je rimski biskup – nego nam daje mir, privlači nas prema Gospodinu i potiče na hod kako bismo činili dobro.
U vrijeme utjehe, kada smo utješeni, osjećamo želju da činimo dobro, uvijek. Naprotiv, kada dođe trenutak duhovne pustoši, želimo se povući u sebe i ništa ne činiti… Utjeha te gura naprijed, u služenje drugima, društvu, ljudima. Duhovna se utjeha ne može „pilotirati“, ne može se programirati po volji; ona je dar Duha Svetoga; omogućuje bliskost s Bogom, kao da poništava udaljenosti.
Bliskost s Bogom svete Terezije od Djeteta Isusa
Papa Franjo je pritom spomenuo svetu Tereziju od Djeteta Isusa kada je, posjećujući baziliku Santa Croce in Gerusalemme u Rimu, u dobi od četrnaest godina, pokušala dotaknuti čavao koji se tamo štuje, jedan od onih kojima je Isus bio razapet. Terezija tu svoju smjelost osjeća kao zanos ljubavi i povjerenja. Poslije je napisala: „Bila sam stvarno previše odvažna. Ali, Gospodin vidi dubinu srca, On zna da je moja nakana bila čista. […] Ponašala sam se prema njemu kao djevojčica koja misli da joj je sve dopušteno i Očevo blago smatra svojim.
Na taj nam način – dodao je Papa – daje divan opis duhovne utjehe.
Pojavljuje se osjećaj nježnosti prema Bogu koji nas čini odvažnima u želji da sudjelujemo u samom njegovom životu, da činimo ono što je njemu drago, jer osjećamo bliskost s njim, osjećamo da je njegov dom naš dom, osjećamo se prihvaćeni, voljeni, okrijepljeni.
Utjeha nas čini odvažnima
S tom se utjehom ne posustaje pred teškoćama – dodao je Sveti Otac. Istom će odvažnošću Terezija tražiti od Pape dopuštenje da uđe u karmel, iako je bila premlada, i njezinoj će se molbi udovoljiti. To znači da nas utjeha čini odvažnima; kada smo u vremenu tame, pustoši, te pomislimo: 'Nisam sposoban to učiniti' … Pustoš te obeshrabri. Sve se čini mračnim. Naprotiv, u trenutcima utjehe idemo naprijed; osjećamo Božju snagu i idemo naprijed. Tako te utjeha potiče da ideš naprijed i činiš stvari koje u vrijeme pustoši ne bi mogao učiniti, potiče te da učiniš prvi korak – objasnio je papa Franjo.
Čuvajte se lažne utjehe
Ali, opasnost su lažne utjehe – dodao je. Nešto slično onomu što se događa u ljudskoj proizvodnji: ima originala i imitacija.
Ako je autentična, utjeha je kao kap na spužvi, blaga i intimna, njezine su imitacije glasnije i blještavije, kratkotrajna vatra, bez postojanosti, vode do okretanja sebi i nebrige za druge. Lažna utjeha na kraju nas ostavlja praznima, daleko od središta našeg postojanja. Kada se osjećamo sretni, u miru, sposobni smo učiniti sve. Ali, nemojte taj mir miješati s prolaznim entuzijazmom, jer entuzijazam danas postoji, a onda padne i nestane ga.
Pogrešno je tražiti Božju utjehu, a ne Boga koji tješi
Zbog toga je bitno razlučivanje, čak i kada se osjećamo utješeni. Jer, lažna utjeha može postati opasnost, ako je tražimo kao svrhu samoj sebi, opsesivno, zaboravljajući Gospodina – objasnio je Papa te citirao riječi svetoga Bernarda: „Traži se Božja utjeha, a ne traži se Bog utjehe“; dinamikom djeteta, o kojoj je govorio u katehezi o duhovnoj pustoši, koje traži roditelje samo da bi nešto dobilo od njih, ali ne i zbog njih samih.
I mi se izlažemo opasnosti da svoj odnos s Bogom živimo na djetinjast način, da ga svedemo na predmet za našu uporabu i potrošnju, gubeći najljepši dar koji je On sam.
(Vatican News - adb; aa)
