Papa: Veliki neprijatelj vjere nije inteligencija nego strah

PAPA FRANJO
OPĆA AUDIJENCIJA
Dvorana Pavla VI.
Srijeda, 1. svibnja 2024.

Čitanje: Iv 9, 35-38

Dočuo Isus da su onoga [slijepca kojem je vratio vid] izbacili pa ga nađe i reče mu: “Ti vjeruješ u Sina Čovječjega?” On odgovori: 2A tko je taj, Gospodine, da vjerujem u njega?” Reče mu Isus: “Vidio si ga! To je onaj koji govori s tobom!” A on reče: “Vjerujem, Gospodine!” I baci se ničice preda nj.
 

U tekstu koji slijedi uključeni su i nepročitani dijelovi koje se također donosi kao da su izgovoreni.

Mane i vrline. 17. Vjera

Draga braćo i sestre, dobar dan!

Danas ću govoriti o kreposti vjere. Ta se krepost, zajedno s ljubavlju i nadom, naziva „bogoslovnom“. Tri su bogoslovne kreposti: vjera, nada i ljubav. Zašto su bogoslovne? Zato što ih se može živjeti samo zahvaljujući Božjem daru. Te tri bogoslovne kreposti veliki su darovi koje Bog daje našoj moralnoj sposobnosti. Bez njih bismo mogli biti razboriti, pravedni, jaki i umjereni, ali ne bismo imali oči koje vide i u tami, ne bismo imali srce koje voli i kad nije voljeno, ne bismo imali nadu koja se usudi nadati protiv svake nade.

Što je vjera? Katekizam Katoličke Crkve, pozivajući se na koncilsku Konstituciju Dei Verbum, tumači nam da je vjera čin kojim se čovjek slobodno predaje Bogu (br. 1814). U toj vjeri Abraham je bio veliki otac. Kad je pristao napustiti zemlju svojih predaka i krenuti prema zemlji koju mu je Bog pokazao, vjerojatno ga se smatralo ludim: zašto ostaviti poznato zbog nepoznatog, sigurno zbog neizvjesnog? Zašto to učiniti? Je li lud? Ali Abraham odlazi, kao da je vidio nevidljivo. To o Abrahamu kaže Biblija: „Otišao je kao da je vidio nevidljivo“. To je lijepo. I upravo će to nevidljivo biti ono što će ga natjerati da se uspne na goru sa svojim sinom Izakom, jedinim sinom obećanja, koji će tek u posljednjem trenutku biti pošteđen toga da bude prinesen za žrtvu. U toj vjeri Abraham postaje otac dugog niza djece. Vjera ga je učinila plodnim.

Čovjek vjere bit će Mojsije, koji je, prihvaćajući Božji glas i onda kad su ga mnoge sumnje mogle pokolebati, nastavio biti postojan i uzdati se u Gospodina, pa čak i braniti narod kojem je, s druge strane, često nedostajalo vjere.

Žena vjere bit će Djevica Marija koja, primivši anđelov navještaj, koji bi mnogi odbacili kao prezahtjevan i rizičan, odgovara: „Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi“ (Lk 1, 38). I srcem punim vjere, srcem punim pouzdanja u Boga, Marija kreće na put čiji su put i opasnosti i samoj njoj nepoznati.

Vjera je krepost po kojoj je kršćanin to što jest. Jer biti kršćanin ne znači prije svega prihvaćati kulturu, s vrijednostima koje je prate, nego biti kršćanin znači prihvatiti i čuvati jednu vezu, vezu između mene i Boga; između moje osobe i ljupkog Isusovog lica. Ta veza nas čini kršćanima.

Kad smo već kod vjere pada mi na pamet jedna zgoda iz Evanđelja. Isusovi učenici plove lađom preko jezera kad se iznenada diže oluja. Misle da će s njom izići na kraj snagom svojih mišica, stečenim iskustvom, ali lađa se počinje puniti vodom i obuzima ih panika (usp. Mk 4, 35-41). Ne shvaćaju da imaju rješenje pred očima: Isus je tamo s njima na lađi, usred oluje, i Isus spava, kaže Evanđelje. Kad ga konačno probude, uplašeni pa i ljuti jer ih je pustio da umru, Isus ih prekori: „Što ste bojažljivi? Kako nemate vjere?“ (Mk 4, 40).

Evo, dakle, velikog neprijatelja vjere: nije to pamet, nije razum, kako, nažalost, neki nastavljaju opsesivno ponavljati, nego je veliki neprijatelj vjere strah. Zato je vjera prvi dar koji valja prigrliti u kršćanskom životu: dar koji treba prihvatiti i za koji valja svaki dan moliti da bi se u nama obnavljao. To je na prvi pogled malen dar, pa ipak je bitan. Kad su nas donijeli na krsni zdenac, naše je roditelje, nakon što su rekli ime koje su odabrali za nas, čuli svećenika gdje ih pita – to se dogodilo na našemu krštenju: „Što tražite od Crkve Božje?“. A roditelji su odgovorili: „Vjeru, krštenje!“

Za kršćanskog roditelja, svjesna milosti koja mu je darovana, to je dar koji treba tražiti i za svoje dijete: vjera. Njome roditelj zna da njegovo dijete, i usred životnih kušnji, neće preplaviti strah. Evo, neprijatelj je strah. Zna isto tako da će, jednom kad ne bude više imao roditelja na ovoj zemlji, i dalje imati Boga Oca na nebu, koji ga nikada neće napustiti. Naša je ljubav tako krhka i samo Božja ljubav pobjeđuje smrt.

Naravno, kao što kaže Apostol, nemaju svi vjere (usp. 2 Sol 3, 2), a i mi, koji smo vjernici, često uviđamo kako imamo malo vjere. Isus nas često može koriti, kao što je to učinio sa svojim učenicima, da smo „malovjerni“. Ali to je najsretniji dar, jedina krepost na kojoj nam je dopušteno zavidjeti. Jer u onima koji imaju vjeru prebiva snaga koja nije samo ljudska; naime, vjera u nama „izaziva“ milost i otvara um Božjem otajstvu. Kao što je Isus jednom rekao: „Da imate vjere koliko je zrno gorušičino, rekli biste ovom dudu: ‘Iščupaj se s korijenom i presadi se u more!’ I on bi vas poslušao“ (Lk 17, 6). Stoga mu i mi, poput učenika, ponavljamo: Gospodine, umnoži nam vjeru! (usp. Lk 17 ,5). To je lijepa molitva! Recimo je svi zajedno: „Gospodine, umnoži nam vjeru“. Recimo je zajedno: [svi] „Gospodine, umnoži nam vjeru“. Preslabo, malo jače: [svi] „Gospodine, umnoži nam vjeru“. Hvala.

(Vatican News - sa)