Narodi mogu birati lidere mira ili samouništenje
Sergio Centofanti
Nekad smo ih nazivali pravednim ratovima. I danas ima onih koji ih ovako definiraju. Dovoljno je slijediti kratki popis načela i sukob je opravdan. Dovoljno je pod izgovorom prikriti interese i žeđ za moći, ali ni to toliko, a potom je dovoljno poricati dokaze. “Dobar cilj” nam omogućuje da toleriramo kolateralnu štetu, uništenje i nevine žrtve.
U povijesti je i određena teologija davala razloge vojskovođama svih vremena da pokreću sukobe svih vrsta: bilo je dovoljno da je legitimna vlast naređivala rat, pa i zbog časti. Jasno, Hitlera je trebalo zaustaviti. Naravno, teroriste se mora zaustaviti. Slabi se moraju braniti od ugnjetavanja i nasilja jačih. To je obavezno. Nema pravog mira bez pravde i slobode.
Ipak, danas su nam kao nikada prije potrebni proroci mira, muškarci i žene da čine nove geste, nezamislive usred nasilja, i da budu svjetlo za čovječanstvo, boreći se oružjem krotkosti: poput Franje Asiškog, goloruki hodočasnik za vrijeme križarskih ratova, s Evanđeljem u ruci pred sultanom. Poput Martina Luthera Kinga i Gandhija, koji su moć suočili sa slabošću. Poput Dorothy Day i Terezije iz Kolkate koje su se borile protiv isključenja ne mržnjom, već pravdom i ljubavlju.
Danas su nam potrebni lideri da čine nove stvari, a ne izlizane riječi, uobičajene bla bla koje donose iste stare ratove. Potrebna nam je nova svijest naroda kako se više ne bi dali zavaravati retorikom govora koji ciljaju na emocionalnost: nisu potrebne riječi, nego činjenice mira.
Danas je odgovornost svakoga od nas veća nego u prošlosti, jer se razorna moć oružja može pretvoriti u samoubojstvo čovječanstva. Narodi su ti koji čine lidere. Narodi trebaju birati proročku politiku, sposobnu prekovati mačeve u plugove, a koplja u srpove.
Danas nam je potrebno bratstvo kao nikad prije. Moramo otkriti da smo svi sestre i braća. Ratove više ne nazivamo pravednima, rekao je papa Franjo. Gradimo mir. Birajmo lidere za mir. Ili ćemo riskirati samouništenje.
(Vatican News – sc – bj)
