Teolog mons. Coda: Sinoda pred nama najvažniji je događaj nakon Koncila

Fabio Colagrande

"Ponavljam da Sinoda nije parlament, to nije ispitivanje mišljenja", rekao je papa Franjo u subotu, 9. listopada, u Novoj sinodskoj dvorani, u svom govoru u prigodi trenutka razmišljanja koji je prethodio otvaranju Sinode 2021.-2023., posvećene temi "Za sinodalnu Crkvu: zajedništvo, sudjelovanje, poslanje". Isti je koncept Papa ponovio i sljedeći dan, u nedjelju, 10. listopada, u homiliji svete mise kojom je otvoren sinodalni hod Katoličke Crkve. To ne smije biti crkvena "konvencija", "studijska konferencija" ili "politički kongres", dodao je papa Franjo te istaknuo kako je to događaj milosti, "proces ozdravljenja vođen Duhom".

Monsinjor Piero Coda, član Teološkog povjerenstva Sinode i nedavno imenovani glavni tajnik Međunarodne teološke komisije, u intervjuu za Vatican News, istaknuo je da Papine riječi pojašnjavaju kako inzistirati na sinodalnosti, na sudjelovanju: "to nije izbor demokratizacije", nego "pitanje dubokog identiteta".

Za teologa, profesora na Sveučilišnom institutu Sophia u Loppianu, sinoda koja je upravo otvorena u Vatikanu "najvažniji je crkveni događaj nakon Drugog vatikanskog koncila". "Prvi put u dvije tisuće godina povijesti Crkve, Sinoda je pozvana uključiti cijeli Božji narod".

Zašto Papa toliko inzistira na razlici između Sinode i parlamenta?

Postoji opasnost od nesporazuma. Postoji rizik da se pomisli kako učiniti da sinodalnost zasja u životu Crkve znači otvoriti se svojevrsnoj demokratizaciji, u kojoj odlučuje igra većine i manjine. Ali ne, nije tako. Crkva je događaj Duha Svetoga i stoga je pravi protagonist Sinode upravo Duh Sveti koji - kako papa Franjo uvijek kaže - usklađuje različitosti, pomiruje ih, konvergira u jedinstvo koje je sam Krist, živ i prisutan u svojoj Crkvi. Stoga provođenje sinodskog procesa znači provesti u djelo ono zbog čega je Crkva Crkva: Božji narod na putu, simfonija različitosti koje se okupljaju u jedinstvu kako bi služile svijetu.

Je li to razlog zašto Papa puno inzistira na potrebi molitve klanjanja, na potrebi slušanja Duha?

I u otvaranju rada sinodskog procesa i na inauguracijskoj svetoj misi, Papa je rekao da treba poticati molitvu adoracije, klanjanja. To je okolnost koja me dotakla. Vjerujem da nas papa Franjo želi podsjetiti da je život u Kristu u biti i prije svega otvaranje svakoga srca i uma za slušanje glasa Duha, za klanjanje Kristovu licu koje nas otvara nedokučivom otajstvu Očeve ljubavi. A to znači "adoracija". Odnosno, biti otvoreni, zahvalni, svjesni da sve primamo iz Očeve ljubavi, da on prvi ljubi nas i da smo, posljedično, pozvani slušati druge i drugima uzvratiti njegovu ljubav. Evo, to je korijen crkvenog života, a također korijen sinodskog procesa.

Zašto Sinoda o sinodalnoj Crkvi?

Mislim, a ne bih želio biti previše entuzijastičan, da je to najvažniji, najstrateškiji crkveni događaj od Drugoga vatikanskog koncila. Koncil nas je natjerao da ponovno otkrijemo Crkvu kakva jest: jedinstvo u ime Oca, Sina i Duha Svetoga, zajedništvo i poslanje. Danas, nakon svega puta na kojem smo pronašli novu energiju i stekli iskustvo, spremni smo za daljnji korak. Danas možemo učiniti da zaživi, u svim izrazima zajedništva i poslanja Crkve, to sudjelovanje u otajstvu Krista u koje smo umetnuti po milosti krštenja. Dakle, održati Sinodu o sinodalnosti ne znači održavati je o temi poput mnogih drugih, već o dubljem identitetu Crkve kao zajedništva i poslanja koje postaje konkretno, doista snažno kad u njemu sudjeluju svi. Crkva je takva, zapravo, samo kad je svi nose na ramenima i svi je dijele u svom srcu, na usluzi braći i sestrama, osobito počevši od najmanjih, odbačenih te od egzistencijalne i duhovne periferije našeg vremena.

Govoreći o sudjelovanju u svom inauguracijskom obraćanju papa Franjo je potvrdio da je riječ o "zahtjevu vjere, a ne stila". Čemu to pojašnjenje?

Po mom mišljenju, zato što je Papa htio naglasiti da sudjelovanje nije samo opcija, odnosno ne radi se o crkvenoj kozmetici, kako bismo pokazali da smo “politically correct”, sposobni za određeni stupanj dijeljenja. Umjesto toga, to je pitanje dubokog identiteta. Mi, zapravo, sudjelujemo u jedinstvenom Kristovu otajstvu, zajednički smo nasljednici s Kristom - kaže Novi zavjet - beskrajnog dara ljubavi koji nam Otac daje u Duhu Svetom. Stoga ili provodimo ovo djelovanje u životu milosti vjere i ljubavi, u nadi Krista, ili nismo u potpunosti ono što bismo trebali biti po milosti našeg krštenja. Dakle, pitanje je identiteta, a ne samo crkvene kozmetike.

Uzima li stoga Sinoda na znanje da do sada nisu svi kršteni u potpunosti sudjelovali u razvoju Crkve?

Situacija je povijesna činjenica. U Crkvi kroz mnoga stoljeća, u drugom tisućljeću, od gregorijanske reforme do Drugoga vatikanskog koncila, zbog nužnosti povijesnog rasta, dozrijevanja, pa i misije Crkve, u teškom svijetu, uglavnom je prevladala piramidalna, hijerarhijska vizija. To je često sprječavalo vrjednovanje svih energija Duha prisutnih u Božjem narodu. Pa i ako je bilo velikih svetaca, velikih pokreta duhovne obnove, to su ipak bili izrazi koji nisu u potpunosti uključili sve članove Kristova naroda. S Drugim vatikanskim koncilom govorimo o univerzalnom pozivu na svetost; svi kao Božji narod imamo jednako dostojanstvo, stoga je povijesni trenutak, Kairòs, kako kaže Isus u Novom zavjetu, odnosno Božji trenutak upravo ovaj. Stoga se moramo pokušati otvoriti djelovanju Duha koji svakoga čini suodgovornim u prvom licu za taj veliki događaj milosti koji je sama činjenica Crkve koja je u svijetu za spasenje svih.

To je ujedno i prva Sinoda koja se odvija prema mehanizmu u kojem slušanje Božjeg naroda postaje strukturalno...

Kako je definirano dokumentom Episcopalis communio, koji je papa Franjo izdao upravo za obnovu Instituta biskupske sinode koju je želio Pavao VI. nakon Drugog vatikanskog koncila. Ova se Sinoda razvija u sasvim novom obliku koji uključuje tri glavne faze. Faza uključivanja cijelog Božjeg naroda, koja je artikulirana u životu mjesnih Crkava. Zatim slavlje na samoj Biskupskoj sinodi, gdje se prikupljaju svi zahtjevi, prijedlozi koji proizlaze iz slušanja Božjeg naroda. Zatim faza primanja s povratkom u mjesne Crkve te prihvaćanje i kreativno tumačenje proizišlih zaključaka. Imajmo na umu da to ne samo da je novost za ovu procesnu dinamiku hoda, već je to prvi put u dvije tisuće godina povijesti Crkve u kojem je događaj te vrste pozvan uključiti čitav Božji narod. Stoga mislim da moramo zahvaliti Bogu, posvetiti se u iznimnoj odgovornosti, kako nitko ne bi gledao s prozora i kako to ne bi bila propuštena prilika.

(Vatican news – fc – bj)