„Bog je ljubav“: Ključ Benediktova pontifikata

Papa emeritus Benedikt XVI. bio je prvi papa, nakon Grgura XII. 1415., koji se dragovoljno odrekao papinske dužnosti.

Subotnja smrt pape emeritusa Benedikta XVI., rođenog kao Joseph Ratzinger, dolazi gotovo deset godina nakon što je 11. veljače 2013. najavio svoju neočekivanu ostavku.

Ta je objava bila iznenađenje za sve dok je Benedikt XVI. čitao kratku izjavu na latinskom pred nekolicinom začuđenih kardinala. Nikad prije u dvijetisućljetnoj povijesti Crkve papa nije podnio ostavku jer se osjećao fizički nesposobnim da podnese težinu papinske službe.

Međutim, u odgovoru danom novinaru Peteru Seewaldu u knjizi Svjetlo svijeta, intervjuu koji je objavljen tri godine ranije, Benedikt XVI. je to na neki način anticipirao: Ako papa jasno shvati da više nije fizički, psihološki i duhovno sposoban za obavljanje dužnosti svoje službe, tada ima pravo, a pod nekim okolnostima i obvezu podnijeti ostavku.

Iako je kraj njegovog pontifikata došao prije kraja njegova života, stvarajući povijesni presedan golemih razmjera, doista bi bilo nedostojno sjećati se Benedikta XVI. samo po tome.

Teolog „tinejdžer“ na Koncilu

Benedikt XVI. rođen je kao Joseph Alois Ratzinger na Veliku subotu, 16. travnja 1927., u Marktl am Innu, okrug Altötting, u Njemačkoj. Roditelji su žandarmerijski časnik Joseph Ratzinger i pekareva kći Maria Ratzinger. Joseph je bio treće dijete roditelja.

Za svećenika je zaređen zajedno sa svojim bratom Georgom 1951., dvije godine kasnije doktorirao je teologiju, a 1957. dobio je dopuštenje za profesora dogmatske teologije. Predavao je u Freisingu, Bonnu, Münsteru, Tübingenu i u Regensburgu. Joseph Ratzinger bio je protagonist Crkve u prošlom stoljeću.

Njegovom smrću preminuo je posljednji papa koji je osobno bio uključen u rad Drugog vatikanskog koncila. Kao mladić, već cijenjen kao teolog, Ratzinger je pratio zasjedanja koncila kao peritus kardinala Fringsa iz Kölna, naginjući reformističkom krilu. Bio je među onima koji su oštro kritizirali pripremne nacrte koje je pripremila Rimska kurija, a koji će kasnije voljom biskupa biti odbačeni.

Prema mladom teologu, tekstovi „trebaju odgovarati na najhitnija pitanja i to trebaju činiti - koliko je to moguće - ne osuđujući, već koristeći materinski jezik“. Ratzinger je bio naklonjen predviđenoj liturgijskoj reformi i razlozima njezine providonosne neizbježnosti.

Čuvar vjere u vrijeme pape Wojtyłe

No budući Benedikt XVI. bio je i izravni svjedok pokoncilske krize, prijepora na sveučilištima i teološkim fakultetima. Svjedočio je propitivanju bitnih istina vjere i nekontroliranom eksperimentiranju s liturgijom. Već 1966., samo godinu dana nakon završetka Koncila, rekao je da vidi „jeftino kršćanstvo“ u nadolazećoj fazi.

Tek nakon što je navršio pedesetu godinu života, Pavao VI. imenovao ga je 1977. nadbiskupom Münchena, a nekoliko tjedana kasnije kardinalom. Zatim mu je Ivan Pavao II. povjerio vodstvo Kongregacije za nauk vjere u studenom 1981. To je bio početak snažne suradnje između poljskog pape i bavarskog teologa, koja je završila tek Wojtyłinom smrću.

Ivan Pavao II. je do kraja odbijao prihvatiti Ratzingerovu ostavku, ne želeći biti lišen njegove službe. To su godine u kojima je bivši Sant'Uffizio stavljao točku na „i“ u vezi s brojnim temama: usporava Teologiju oslobođenja koja se služi marksističkom analizom i zauzima stajalište u odnosu na pojavu velikih etičkih problema.

Najvažniji posao kojim se bavio svakako je novi Katekizam Katoličke Crkve, projekt koji je trajao šest godina, a objavljen je 1992. godine.

„Ponizni radnik u vinogradu“

Nakon smrti Ivana Pavla II., konklava održana 2005. za manje od 24 sata izabrala je Ratzingera – već u visokim godina života u dobi od 78 godina – za njegova nasljednika. Ratzinger je bio univerzalno cijenjen i poštovan, čak i od strane njegovih protivnika.

S lože Bazilike svetog Petra Benedikt XVI. predstavio se kao skromni radnik u vinogradu Gospodnjem. Otuđen od bilo kakvog protagonizma, izjavio je da nema programe, već da želi slušati, zajedno s cijelom Crkvom, riječ i volju Gospodnju.

Auschwitz i Regensburg

Prirodno sramežljiv, Benedikt XVI. se nije odrekao putovanja. Neki od najdirljivijih trenutaka dogodili su se tijekom njegova posjeta Auschwitzu u svibnju 2006., kada je njemački papa rekao: Na ovakvom mjestu riječi nedostaju; na kraju može postojati samo strašna tišina – tišina koja je sama po sebi iskreni vapaj Bogu: Zašto si, Gospodine, šutio? Kako si mogao tolerirati sve ovo?

2006. bila je i godina „afere Regensburg“. U govoru na sveučilištu na kojem je predavao, Papa je citirao povijesni izvor, ne prisvajajući ga kao svoj, koji je na kraju izazvao prosvjede u muslimanskom svijetu zbog načina na koji su njegove izjave iskorištene ili izvučene iz konteksta u medijima. Od tada pa nadalje Papa je umnožio znakove pažnje prema muslimanima.

Benedikt XVI. poduzimao je teška putovanja, svjedočio je brzoj sekularizaciji koja je zahvatila dekristijanizirana društva, kao i nesuglasicama unutar Crkve. Rođendan je proslavio u Bijeloj kući, zajedno s Georgeom W. Bushom, a samo nekoliko dana kasnije, 20. travnja 2008., molio se na Ground Zero, grleći rodbinu žrtava napada 11. rujna.

Enciklika o Božjoj ljubavi

Iako je često bio stigmatiziran – dok je bio prefekt Kongregacije za nauk vjere – kao pancerkardinal, kao papa, Benedikt XVI. je neprestano govorio o „radosti biti kršćaninom“.

Svoju prvu encikliku Deus caritas est posvetio je Božjoj ljubavi. Biti kršćanin, napisao je, nije rezultat etičkog izbora ili uzvišene ideje, nego susreta s događajem, osobom.

Čak je našao vremena da napiše knjigu o Isusu iz Nazareta, jedino djelo koje će biti objavljeno u tri dijela. Među brojnim odlukama koje je donio, one koje se najviše pamte su: Motu proprio koji dopušta korištenje predkoncilskog Rimskog misala i institucija Ordinarijata koja dopušta anglikanskim zajednicama povratak u puno zajedništvo s Rimom.

Papa je u siječnju 2009. odlučio opozvati ekskomunikaciju četvorice biskupa koje je nezakonito zaredio biskup Marcel Lefebvre, među kojima je bio i Richard Williamson, koji je zanijekao postojanje plinskih komora. Kontroverza je tada eksplodirala u židovskom svijetu, što je navelo Papu da uzme olovku i papir i pišući svim svjetskim biskupima, preuzme punu odgovornost.

Reakcija na skandale

Posljednje godine njegova pontifikata bile su obilježene ponovnim izbijanjem skandala seksualnog zlostavljanja i Vatileaksa – naziv je skandala o procurenim dokumentima u kojima se navodno otkriva korupcija pri Svetoj Stolici.

Benedikt XVI. bio je odlučan i nepopustljiv u suočavanju s problemom „prljavštine“ u Crkvi. Uveo je stroge norme protiv seksualnog zlostavljanja maloljetnika, a od kurije i biskupa tražio je promjenu mentaliteta. Otišao je čak tako daleko da je rekao da najteži progon Crkve ne dolazi od vanjskih neprijatelja, nego od grijeha počinjenog unutar nje.

Još jedna važna reforma odnosila se na vatikanske financije: papa Benedikt XVI. je bio taj koji je uveo zakone protiv pranja novca u Vatikanu.

„Crkva bez novca i moći“

Suočen sa skandalima izazvanim crkvenim karijerizmom, papa Benedikt XVI. neprestano je pozivao na obraćenje, pokoru i poniznost.

Tijekom svog posljednjeg putovanja u Njemačku, u rujnu 2011., pozvao je Crkvu da bude manje svjetovna.

Povijest je pokazala da, kad Crkva postaje manje svjetovna, njezino misionarsko svjedočanstvo jače svijetli. Jednom oslobođena materijalnih i političkih tereta i privilegija, Crkva može djelotvornije i istinski kršćanski doprijeti do cijelog svijeta, može se istinski otvoriti svijetu.

(Vatican News – at; am)